Piše: Vlasta Janton
Glava ti puca, na leđima kao da nosiš teret čitavog svijeta. Stres, problemi, natrpana svakodnevica, obaveze naviru sa svih strana. A ti? Osjećaš da se gubiš, pucaš po šavovima. Zastani. Umiri se. I zapitaj se što želiš. Što zaista želiš ti.
Očekivanja su naš najveći teret. Očekivanja drugih od nas. I u namjeri da ih ispunimo, da udovoljima najdražima, poslovnim kolegama, obitelji, prijateljima, gubimo sebe. Gubimo svoj mir, svoje želje stavljamo po strani, a sve da bi bili što svrsishodniji, korisniji, produktivniji.
Izgorimo u davanju drugima. I postajemo umorni od svega, više u ničem ne pronalazimo radost, zadovoljstvo, ne veselimo se malim stvarima.
Osjećaš da više nemaš snage za dalje, beživotnost stanuje u tvom tijelu, ali i dalje misliš kako se od tebe očekuje da se daješ maksimalno. U redu je zastati, odmoriti se od svega. Od poslova, situacija, ljudi. U redu je uzeti vremena za sebe, razmisliti što zaista želiš od života, u redu je ne biti u društvu ljudi koji te iscrpljuju, u redu je maknuti riječ „Moram“ iz svog rječnika.
Zastani, udahni zrak punim plućima, osvijesti se, pogledaj svijet oko sebe, neka ti raštrkane misli ne struje glavom. Jednostavno stani.
Slobodno uzmi za sebe vremena, svijet će i dalje postojati. Ne moraš ništa, ti zaista ne moraš ništa. Sav taj pritisak oko moranja stvaraš sam u svojoj glavi. Ti i nitko drugi. Razna nametanja koja si postavio sam sebi razdiru ti tijelo, pod stalnim si stresom, i kako stvari stoje, ništa ne ide na dobro. Krajnji je čas da se sam pobrineš za sebe, jer, ako nećeš ti, drugi nitko neće.
Lijepo je vrijeme, uputi se u laganu šetnju, sjedni negdje blizu vode, i pokušaj se opustiti, neka ti nikakve misli ne putuju glavom.
Voda će ih odnijeti, ali prvo ih vodi moraš dati. I sada kada si u tišini, sam, bez ikakvih dodira sa ljudima iz okoline, razmisli dobro što te zaista u životu veseli, ispunjava, što ti daje duševni mir. A što ili tko ti ga oduzima.
Jer, samo kada si u miru i tišini, samo tada možeš čuti svoj unutarnji glas. Poslušaj ga što ti govori, jer on ne griješi. On najbolje zna što je za tebe dobro.
Sve što se skuplja u tebi, slomit će te jednom toliko da se možda više nikada nećeš moći oporaviti. Zato ne dopusti da do takve situacije dođe. Reagiraj na vrijeme.
Kada osjećaš da ti je svega dosta, da više ne možeš krenuti ni koraka dalje, stani. To ne znači da si odustao od svog puta, od svojih snova, od svojih želja, to samo znači da odmaraš. Odmaraš kako bi prikupio snagu za dalje. Ali važno je znati prepoznati kada moraš zastati.
Jer, ako to ne učiniš, pregorjet ćeš, i povratka nema. Svi tvoji napori, ulaganja, trud, sve je bilo uzalad. Važno je prepoznati trenutak kada ti je potrebna samoća da bi razmislio o svom životu, kako dalje, što želiš i s kim želiš. Samoća je jako važna. Jedino u njoj spoznamo tko smo doista mi.
Odmaknuti se od svijeta, zastati sa svojim svakodnevnim poslovima, hobijima i druženjima je prijeko potrebno da bi se napunili energijom i obnovili svoje tijelo i svoj um. Nitko ti neće zamjeriti što si uzeo vrijeme samo za sebe, to je nešto što je svakome od nas potrebno.
Vrijeme da bi ponovo pronašli sebe, čuli svoje misli, svoja htijenja. U redu je zastati, odmoriti se, pronaći snage za dalje. I kada dođeš u napast što će drugi reći, ili misliti o tebi, sjeti se ove rečenice – Nije važno ono što žele svi. Što želiš Ti?
