Prof. dr. sc. Kristijan krkač
Prvo je Bri Fairley napisala u najmanju ruku kritičku recenziju turističkog Zadra „Feel free to skip Zadar“. Istina, dopustila si je biti vođenom uputama za jednodnevni izlet gradom i doslovno je pogledala sve što treba biti viđeno, oprostite „iskusila“ jer je iskustveni–turizam, nova floskula na marketinškim nebesima, nešto sasvim novo i neponovljivo, a to uglavnom zato što gledanje prema toj nomenklaturi nije dio osobnog iskustva. Hitchcock bi ovdje vidio potencijalni horor sa slijepcima dok bi se Locke za to vrijeme zastrašujuće prigodno okretao u grobu.
Njezin sud sastoji se od niza napomena kojima je zajedničko postojanje očito neprikladnog nerazmjera između oglasa kakve atrakcije i stvarnog „iskustva“ te iste atrakcije. To bez daljnjeg može biti slušaj jer Hrvati su poznati po tome da im percepcija vlastitih prednosti daleko nadmašuje mjerljive stvarnosti tih istim prednosti, a i po tome da im ambicije nerijetko znatno nadvisuju stvarne sposobnosti i rezultate.
Ono što je jedino zaista bolno u njezinoj ne previše oštroj kritici koja je dakako dočekana na nož kao super-negativna što de facto nije ako itko kod nas uopće čita negativne kritike jer se u turizmu prema njima odnosimo infantilno poput multinacionalnih korporacija koje se već i na sam spomen svojih nedavnih nerijetko nekažnjenih korporativnih zločina ponašaju kao da se to nikada nije dogodilo i na internim sastancima prijeteći izjavljuju „da se tu o tim stvarima ne govori“, dakle ono što je zaista bolno je kratka napomena koja je mnogima promakla, a kaže da je Zadar previše komercijaliziran.
Istina, hrvatski turizam na prirodnu, ponekad i kulturnu posebnost i raznolikost nerijetko nadodaje bilo kopiranje tuzemnih paradigmi poput Opatije, Istre ili Dubrovnika kao svijetlih povijesnih i suvremenih primjera, bilo kopiranje međunarodnih paradigmi. Samim time nije nikakvo čudo da netko tko obilazi Mediteran ili cijelu hrvatsku obalu vidi komercijalizaciju na svim ostalim mjestima. U tome ima bolne istine, a o tome svjedoči i trenutna zbrka oko Bola na Braču, da ne govorimo o babuškama u Dubrovniku.
Drugo, nakon njezine kritike tuzemni je portal prenio manje-više točno njezin cijeli blog uglavnom zbog toga što je u pretpostavljenim pozitivnim i negativnim reakcijama vidio neposredan izvor profita što je sasvim u redu kad bi taj isti portal djelovao prema pravilima slobodnog tržišta i u skladu s pravnim propisima. Kako god bilo, čitatelji su se uhvatili na udicu i počeli se koprcati (ili bolje reći da su se poput morskih crva uhvatili u trapulu).
Nije trebalo dugo da se u komentarima i međusobnim svađama počnu uz argumente iznositi i uvrede, međusobne prijetnje i sl. ne samo na račun sukomentatora, nego i autorice bloga.
To svjedoči ne samo o tome kako hrvatski turizam ne zna podnijeti negativnu kritiku i na nju racionalno odgovoriti, nego i kako se ne zna nositi sa stavom nekoga koga nije lako fascinirati. Podnositi negativnu kritiku i u njoj vidjeti priliku za popraviti se elementarno je ljudska stvar i stoga je pitanje koliko je hrvatski turizam uopće ljudski, a koliko primjerice robotski ako je benchmarking neka vrsta automatizma?
Nositi se sa stavom nekoga koga nije lako očarati također nije lako, ali Turistička zajednica Zadra i/ili Hrvatske da je imalo mudra odvojila bi zanemariva sredstva i pozvala navedenu u Zadar i u sedam dana joj priuštila nezaboravan boravak.
No čak i ako taj trošak nadvisuje počinjenu štetu negativne kritike zbrojenu sa potencijalnim dobrobitima od takvog troška pod vidikom neke nove povoljnije kritike, turističkim je djelatnicima teško vidjeti tržišnu i financijsku vrijednost negativne reputacije proizvedene takvim blogom i zbog toga će to biti propušteno.
Štoviše, sam bi taj čin, ako bi bio izveden na ispravan način, mogao izazvati dobrobiti koje znatno nadvisuju ukupne troškove da ne govorimo o dugoročnim dobrobitima i percepciji mentaliteta i kulture u Zadru, jer destinacija svakako nisu samo uredno posložene gromade kamenja, prirodne ljepote i povijest koja je živa samo zato jer se svakodnevno ponavlja skupinama azijskih turista u obilasku grada.
Nasuprot cijelom tom procesu kritičkog bloga, objave prijevoda i reakcija treba istaknuti događaj koji je dijelom vezan i uz taj grad, a koji je na društvenim mrežama, napose od strane samih sudionika, izazvao neshvatljive pohvale što treba uzeti ozbiljno jer se radi o vrlo specifičnim, izbirljivim i zahtjevnim gostima koji su takvi ne zato što su opća ili „seoski selebriti“ elita, nego zato što su športska elita. Radi se dakako o biciklističkoj utrci kroz Hrvatsku, točnije o 3. etapi koja je završila baš u Zadru.
Ta utrka je turistički biser koji popunjava ne samo prostor cijele Hrvatske povezujući kontinentalni i obalni turizam, nego i vrijeme predsezone (od Uskrsa do sezone) cijele Hrvatske i razvija ponudu, iako podosta specifičnu, koja će zbog već same nedostatnosti načela „Sunce i more“, ali i zbog sve manje predvidljivih učinaka klimatskih promjena, polako ali sigurno postati središte sezone ili bi to barem trebala postati ako se turizam pod tim uvjetima uopće nastoji održati.
Niz takvih kvalitetnih događanja potreban je ne samo u predsezoni, nego i u postsezoni, metaforički govoreći tako da se početak prve nasloni na pobjednički raspršen snijeg s ciljne ravnine Snježne kraljice, a konac druge na početak prve vožnje noćnog slaloma. Time bi ne samo puni turistički potencijal države bio iskorišten, nego, da se vratimo na početak, zaista bi moglo biti ponuđeno nešto s čime se vrlo malen broj destinacija može pohvaliti. Tad bi možda naslov nekog bloga glasio ne samo „You can’t afford to skip Zadar“, nego „You can’t afford to skip Croatia“.
P.S.
Autor teksta je osobno i intimno iako samo turistički vezan u Zadar i okolne otoke u razdoblju od 30-ak godina tako da svaki nedostatak ozbiljnije kritike navedene destinacije treba pripisati njegovoj nesposobnosti odmicanja od subjektivnih utjecaja povezanih s tom činjenicom.
