Piše: Vlasta Janton
Danas mi je rođendan, rane četrdesete prigrlila sam kao niti jedne do sad. Nikada se nisam osjećala bolje, sretnije, sigurnije. Točno znam što želim, a još više što ne želim. I ono, što sa stopostotnom sigurnošću mogu reći, godine su zaista samo broj.
Ljudi se previše opterećuju godinama, misle kako su za neke stvari prestari, ili kako uživanje u nečem nije primjereno za njihovu dob. Misle kako u životu više ne mogu nešto posebno promijeniti, prepuste se vremenu, mišljenju okoline, utjecaju društva. I dalje rade posao koji ih ne ispunjava, i dalje su u vezi/braku koji ih ne ispunjava, i dalje su u društvu ljudi koji ih iscrpljuju, i dalje maštaju o svojim strastima koje se ne usude sprovesti u djelo. Ne, nikada niste prestari početi živjeti život kakav vas veseli, kakvom težite.
Jedino što vas koči u realizaciji je vaš strah, a strah je najgori neprijatelj. Na toj stepenici prvo padamo, ona nas ruši, ne daje nam mogućnost za daljnji rast. Ali, kada ga jednom premostimo, sva vrata nam se otvaraju. Nikada nije kasno za učenje stranih jezika, odlaska na satove salse, otkrivanja novih gradova, ljudi.
Nikada nije kasno obojiti kosu u boju koju smo tajno priželjkivali, niti je kasno smršavjeti, poraditi na sebi, nositi lijepu garderobu. Nikada nije kasno prepustiti se i otvoriti, možda pronađete ljubav u koju ste odavno prestali vjerovati. Jer, kao bajke se događaju nekom drugom, onima, u mlađoj životnoj dobi. Kako pogrešno.
Ljubav je svuda oko nas, samo trebamo otvoriti srce i pustiti je da oko nas širi krug pozitivne vibracije, sreće, slatkog iščekivanja. Ako se zatvorimo u sebe i bojimo da nas netko ne povrijedi, nitko nas neće povrijediti, da, to je istina. Ali isto tako nitko nas neće niti voljeti.
Lijepo je voljeti i sa 20, 30, 40, 50, 60…. uvijek je lijepo voljeti. Ne postoji dobna granica za ljubav. Ljubav nas samo proljepšava, od nje blistamo, čini nas mlađima, zdravijima. Ona nam može činiti samo dobro, i zato, prepustite joj se. Što ima ljepše od starijeg para kako se šeću držeći se za ruke? Svima nam to izmami osmijeh na lice.
Sve su godine lijepe, svaka ima svoju draž, u svakoj od njih otkrijemo nešto novo o sebi, čine nas mudrijima, tolerantnijima, uče nas da budemo prilagodljivi, da poštujemo mišljenja drugih i ne uzdižemo sebe kao bolje. Sve je u prihvaćanju, tako i godina. Slatke borice uokviruju nam oči, usta, i daju jedan poseban šarm našem licu.
Te bore su naš život, sve ono što smo prošli, i dobro i loše. Bore su pečat naših događaja. I ne treba ih brisati, sprječavati, činiti da budu što manje vidljive.
Ne bih se vraćala u mlađe godine, u ovima sam se baš našla. Sigurnija u sebe, sa dobrim i lošim iskustvima prihvatila sam sebe takvu kakvu jesam. Nisam savršena, niti to nastojim biti. Savršenost ne postoji. Možemo biti samo bolje osobe, težiti tome, biti bolji prema drugima, pomoći kada možemo, ne odmoći kada ne možemo.
Sve što želite, još uvijek stignete. Jer, jednog dana će vam biti žao. Osjećat ćete tugu zbog propuštenih prilika, neispunjenih snova. Vrijeme brzo leti, starost i nemoć začas dođe, a onda pitanja „Eh, da sam bar…“. Godine su zaista samo broj….ako su vam srca i duša mladi, ništa ne stoji na putu ostvarenja vašeg sna. Sreća ne poznaje godine, prigrlite ih s ljubavlju.
