Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
U „Slučaju Barišić“ plagijat je činjenica. U „Slučaju Hrvatski studiji“ protuzakonito djelovanje rektora i prorektora je činjenica.
U „Slučaju autoplagijat“ stvar u pitanju mogla bi se pokazati činjenicom. Sve redom činjenice. No one su relevantne samo ako ih se promatra pod vidikom činjenice izvrsnosti Hrvatskih studija, tj. činjenice da su „najkvalitetniji društveno-humanistički studij u RH“, a to se odnosi napose na studij filozofije.
Biti izvrstan, tj. „najkvalitetniji“ znači da su u 25 godina postojanja uspjeli nastati, kvalitetno djelovati i prestići ostale studije, a ima ih još 6 u RH.
To je izvorno značenje izvrsnosti (lat. „excellēns“, „excellere“ , „ex+cellō“ = nadići, nadmašiti, ustati, uspeti se). Biti „najkvalitetniji“ znači da preostalih 6 studija filozofije u tih istih 25 godina nisu uspjeli biti najbolji, a većina su stariji, iskusniji i s boljim izgledima.
No bilo bi lijepo znati koliko su ostali studiji filozofije lošiji od HS. O tome nema riječi. Niti spomena. Zašto oni nisu čak niti tema, zašto ocjene njihovih vrednovanja nisu tema, zašto im nema niti spomena u medijima? Ipak, tema je najizvrsniji studij i njemu je senat sveučilišta za sljedeću akademsku godinu odlučio dodijeliti upisnu kvotu od 0 (čitaj: nula) studenata.
Ipak, koji argument nadvisuje argument međunarodno priznate izvrsnosti, tj. kojim su se navedeni vodili pri obrazloženju odluke o navedenoj upisnoj kvoti? Veličina zasigurno nije argument, jer preostale studije filozofije upisuje jednak ili manji broj studenata. Tradicija zasigurno nije, jer je to dvosjekli mač iz više no jednog razloga. Ako nema daljnjih razloga, razuman bi čovjek pretpostavio kako se radi o bezrazložnoj odluci.
To vodi pitanju, jesu li rektor, prorektori i senat sveučilišta u ime neznanih motiva postupili neobrazloženo, samovoljno, protuzakonito i nemoralno, ali i zlorabeći položaj i ugrožavajući izvrsnost visokog obrazovanja kao nacionalni interes? I ako jesu, koji motiv nadvisuje sve ostale i zbog kojeg sav svoj profesionalni rad, rezultate i status stavljaju na kocku?
Po medijima se provlači argument „osvete“. Sukob između sveprisutnih svevladara hrvatske filozofije, tj. onih koji su dobrim dijelom u zadnjih 25 godina kontinuirano još iz doba totalitarnog režima odlučivali o profesionalnim, znanstvenim i financijskim pitanjima i ostalih koji to nisu, ali su im se usudili suprotstaviti, rezultirao je nekim oblikom „osvete“ svevladara zbog cijelog niza postupaka usmjerenih protiv njih (nomina sunt odiosa).
Revanšizam (fra. „revanchisme“ od „revanche“ = osveta) datira iz 1870. godine i skovan je kao izraz osvete Francuske prema Prusiji s obzirom na gubitak Alsace i Lorraine. To je praksa poraženih željnih uzvrata i osvete. Akcija osamostaljenja mladih institucija koje su se pokazale najboljima i najizvrsnijim u konjunkciji s dovođenjem u pitanje kakvoće starih i njihovih svevladara dovela je do reakcije koja se može nazvati „osvetom“.
Ako je na djelu „osveta“, onda je događaje i postupke potrebno remodelirati, jer osveta je primitivan oblik pravde koji se provodi u stvarnoj ili pretpostavljenoj odsutnosti vladavine prava ili uljuđenih pravila ponašanja, a koji se sastoji u štetnom agresivnom djelovanju protiv pojedinog čovjeka ili skupine kao odgovor na uvredu bilo stvarnu ili prividnu.
Ako je na djelu osobno shvaćen „revanšizam“, što količina tužbi i procesa sugerira, onda je to višestruko loše pri čemu je sve razvidnije kako je ovdje sve manje moguć bilo kakav dogovor.
Zasad izgleda kao da su HS gubitnici, jer su im suparnici na pozicijama apsolutne moći na razini zakonodavne, izvršne i akademske vlasti.
No nije sve crno. Primjerice, tijekom svoje skoro tisućugodišnje povijesti hrvatska filozofija vjerojatno nikad nije bila toliko spominjana u Hrvatskim i svjetskim medijima i istovremeno u toliko negativnom svjetlu. To je činjenica, a „svijet je cjelokupnost činjenica“ kako bi pisao Wittgenstein, a ne alternativnih činjenica.
