Ermina Lekaj Prljaskaj: Geneza srbijanskog političkog ponašanja – bizantinizam i strvinarski imperijalizam

Zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Ermina Lekaj Prljaskaj poslala je pismo zastupnicima u Europskom parlamentu sa zamolbom da skrenu pozornost svojim kolegama na provokacije koje srbijanski državni vrh redovito upućuje svojim susjedima a koje se sada izražavaju u slučaju Ramusha Haradinaja. U pismu objašnjava kratku povijesnu genezu srbijanskog političkog ponašanja.

Poštovane dame i gospodo,

nedavni događaji na Kosovu ponukali su me da Vam, kao osvjedočenim prijateljima albanskog naroda, u jednom pismu izložim povijesnu genezu problematike, koja je proteklih dana nanovo zaokupila hrvatsko i europsko javno mnijenje.

Uspon i stabilizacija Osmanskog carstva na Balkanu uzrokovali su pomicanje srpske etničke jezgre prema sjeveru poluotoka tako da je početkom 19. stoljeća, kao posljedica tzv.„srpske revolucije“, embrio buduće samostalne države nastao na prostoru Podunavlja.

Kosovo je tek nakon izbijanja balkanskih ratova došlo pod kontrolu obnovljene srpske države, a većinu stanovništva u toj pokrajini već tada čine Albanci, koji su se neposredno prije toga oslobodili mladoturske vlasti i njezinih centralizatorskih težnji. Treba napomenuti da se tridesetak godina ranije na Kosovu formirala Prizrenska liga, koja predstavlja jednu od najznačajnijih nacionalnih uspomena albanskog naroda.

U prvoj Jugoslaviji kraljevska vlast ovaj prostor doživljava kao svojevrsnu koloniju. Sustavnom politikom planskog naseljavanja seljaka iz neplodnih planinskih predjela Crne Gore, Hercegovine i Like bezuspješno se nastojala izmijeniti etnička slika pokrajine.

Iz tog vremena ostali su nam sačuvani i tajni planovi o masovnoj deportaciji Albanaca u Tursku, koje je priredio budući nobelovac Ivo Andrić, te planovi za provođenje politike apertheida na Kosovu, koje je pripremio budući akademik Vasa Čubrilović.

Već u prvim godinama postojanja socijalističke Jugoslavije na Kosovu se zavodi okrutni policijski režim, čiji je tvorac bio dugogodišnji savezni ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković.

Nakon „Brijunskog plenuma“ 1966. godine i Rankovićeva pada, dolazi do postupne liberalizacije čitavog političkog sustava, što je utjecalo i na kosovske prilike pa je tako dotadašnja autonomna oblast zbiljski zadobila status pokrajine, a konačno je Ustavom iz 1974. godine učvršćena široka autonomija ove pokrajine.

Međutim, odredbe ovog „semantičkog ustava“ nisu mogle razriješiti duboku društvenu krizu pa je nezadovoljstvo među albanskim stanovništvom naglo eruptiralo 1981. godine. Kroz nekoliko tjedana u čitavoj je pokrajini došlo do vala masovnih demonstracija radnika, studenata i srednjoškolaca.

Vojska i sigurnosne službe su brzo reagirale: uveden je policijski sat i slijedila su brojna uhićenja i sudski postupci. Dok službeni izvori donose podatke o nekolicini mrtvih u sukobima, neke procjene govore da je bilo više od tisuću poginulih i ranjenih.

Zahtjevi kosovskih Albanaca za političkim statusom republike doveli su do snažne reakcije nekih srpskih partijskih funkcionara, intelektualaca i medija.

Njihovi su zahtjevi išli u smjeru potpunog ukidanja autonomije ove pokrajine. Revanšističko se raspoloženje medijski podgrijavalo angažiranim izvještajima o „albanskom vandalizmu“, a po novinama se vitla s optužbom o „genocidu“ nad kosovskim Srbima (iako su kroz osam godina počinjena ukupno četiri ubojstva).

Početkom osamdesetih godina vodeći su srpski intelektualci razradili nekoliko idejnih matrica koje su se neprestano pojavljivale u njihovim javnim istupima sve do raspada Jugoslavije. Prva je teza o “ugroženosti srpskog naroda“ te o međunarodnoj protusrpskoj zavjeri.

Druga je teza o herojskom, ali zapravo lakovjernom nacionalnom mentalitetu, zbog kojeg su Srbi u prošlosti dobivali ratove, ali su plodove ratnih pobjeda stalno gubili u miru.

Putem novinskih feljtona, romana, javnih tribina i izložbi posvuda se popularizirao mit o neslozi i izdaji kao uzrocima nacionalne propasti, ali i mit o junaštvu i mučeništvu kao najvećim nacionalnim vrlinama.

Novi manifest srpske nacionalne politike i najvažniji dokument za čitav ovaj javni diskurs bio je tzv. „Memorandum“ SANU iz 1986. godine na kojem je oko godinu dana radio gremij srpskih akademika. U ovom dokumentu navode se i programski ciljevi buduće srpske politike.

To je prvenstveno revizija saveznog ustava kojom bi se „zadovoljili legitimni interesi Srbije“, tj. autonomne bi pokrajine morale postati sastavni dijelovi Republike Srbije, a potom bi slijedilo i „uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici ili pokrajini nalazio“.

Memorandumske ciljeve recentralizacije savezne države uskoro je prigrlio Slobodan Milošević i on je na krilima tzv. „antibirokratske revolucije“ zadobio masovnu potporu za torpediranje osjetljivog ustavnog mehanizma savezne države, a time i za pokretanje serije neprekidnih ratova obilježenih krajnjim brutalnostima.

Upravo je ovaj dokument, po mojem sudu, i danas, trideset godina nakon svog nastanka, temeljni akt kojim se rukovodi srbijanska državna politika.

Po pitanju peuzetih međunarodno-pravnih obveza, Srbija je već od vremena svog priznanja 1878. godine, izigravala međunarodnu zajednicu.

Ova državna politika Srbije, prepoznata je u europskim diplomatskim krugovima kao “bizantinizam”, a njezina agresivna politika bezobzirne teritorijalne ekspanzije prema teritoriju susjednih država kao “strvinarski imperijalizam”.

U svakom slučaju najveću cijenu ove politike platili su pripadnici nacionalnih i vjerskih manjina koji su izvrgnuti nemilosrdnoj opresiji i asimilaciji.

Na stogodišnjicu izbijanja Prvog svjetskog rata imali smo priliku još jednom se prisjetiti kako je državna politika Kraljevine Srbije, sponzorirajući terorističku mrežu u Habsburškoj monarhiji, svojim neodgovornim avanturizmom bitno doprinijela izazivanju katastrofe u ionako visoko rizičnoj i napetošću ispunjenoj atmosferi međusobne suprostavljenosti golemih vojnih blokova.

I danas, kada globalna rivalstva frapantno podsjećaju na situaciju od prije jednog stoljeća, srbijanski državni vrh svojim postupcima, poduzetim u cilju oživotvorenja memorandumskih ciljeva, hazarderski gura čitav europski kontinent prema fatalnom armagedonskom raspletu.

Sve ove paralele i asocijacije te zaključci koje možemo izvući iz obilja povijesnog materijala, nalaže nam da budemo apsolutno budni po pitanju poteza koje povlači srbijanska državna vlast, budući da ona djeluje prema obrascima koje nam otkrivaju duboki i podzemni strukturalni kontinuitet njezine politike.

Stoga Vas još jednom molim, da kao govornici, čija se riječ duboko uvažava i cijeni u širokom europskom auditoriju, skrenete pažnju medijima i svojim kolegama na svu opasnost provokacija organiziranih od strane srbijanskog državnog vrha. Ove provokacije usmjerene prema njezinim susjedima mogu biti potencijalno pogubne i za sigurnost čitavog europskog kontinenta. To je povijesna lekcija koju nikada ne smijemo u potpunosti zanemariti.

Facebook Komentari