Piše: Snježana Nemec
Jutro je uvijek to kad mislim na njega. Jutro je mirno. I ja sam mirna. I dalje osjećam kako sjedim pored njega.
Podsjećam ga. Podsjeća me. On je iskreniji. Ja sam glasnija. On je realniji. Ja sam uvjerljivija. On točno zna što želi čuti. Ja točno znam kako mu to ispričati. Grlim ga. Grlim ga čvrsto. Kao da je to način da ga na trenutak skinem s vješala.
Osjećam kako diše, više podrhtava. Zaspao mi je na rukama. Budan, a spava. Kao dijete. Puštam mu njegovu soul kraljicu isto kao što je on meni puštao. U pogledu mu čitam neizgovorene riječi. Razumijem ih.
Ja sam on. Događa se nešto što nadilazi jedan ljudski odnos. Neka nova dimenzija. Moja blizina postaje njegova sigurnost. Njegova blizina, njegov pogled i dodir moja sigurnost. Život mjerimo satima. Na izmaku smo jedan drugome. Drži me nada. Ima svoj rok.
Jedna životna priča ispunjena nadom. Nada u ozdravljenje. Nada i očekivanje da liječnici, ako već ne mogu bolesnika ozdraviti neka barem postupaju po Hipokratovoj zakletvi i život stave u službu humanosti. Nada u život, u ljubav, u bolju budućnost.
Nada kao ljudski čin. Nada ispunjena vjerom u dobro. Nada koja prati samo čovjeka, jer samo čovjek je taj koji se nada. Samo u čovjeku postoji to čuvstvo. Ni anđeo, kako je to rekao prof. Bezić nije biće nade, jer je on već u potpunom posjedu svoga dobra. On više ne može očekivati ništa novo.
Nadamo se svake minute, svakog sata, dana, mjeseca… Očekujemo, priželjkujemo baš kao što zima priželjkuje proljeće, tama svjetlo.
Iz jedne nade prelazimo u drugu, ovisno o našem stanju. Ako ćemo vjerovati staroj grčkoj legendi o boginji Pandori (nositelj svih darova) i kutiji u kojoj je ostala samo nada, onda je ona dar bogova koja nas nije napustila.
No je li nada naše ispunjeno proročanstvo ili samo iluzija. Je li nada duhovna blagodat ili samo projekcija za uspavljivanje. Je li nada samo varljiv glas koji govori kako će sve biti u redu.
Vođena ovom pričom i iskustvom a nada je jedno od temeljnih iskustava, vjerujem da je blagodat.
Blagodat u očekivanju dobra, jer ako nema dobra nema ni nade. Očekivanje popraćeno radošću i priželjkivanjem dobrog. Svojevrsno obećanje koje gleda u budućnost, no govori o ovdje i sada. Otkrivanje i prihvaćanje života koje vodi naprijed.
Nada rođena u srcu i umu. Čuvstvo rođeno u srcu kao odgovor na potrebu, nevolju koja traži rješenje. Rješenje koje počinje snovima a potom se pretvara u svjesnu čežnju. Čežnja koja postaje tvoj pogon. Koja te tjera da ideš dalje.
Nada koje te čuva od malodušja. Podupire kad se osjećaš napuštenim. Daje krepost. Drži te budnim. Čuva od svakog oblika sebičnosti. Milosrdnost koja srcem vidi. Potiče na bezuvjetno davanje. Ta bezuvjetnost, ta postojanost iz sebe, bez primanja uvjeta drži te i ostavlja mirnim.
No, nemojmo se zavaravati. Nada može biti varljiva, uspavana, iluzorna. Moć nadanja može biti opasna, i kad se u nekom trenutku suočimo sa onim što zovemo stvarnost tada svjedočimo bolnom osjećaju očaja, bespomoćnosti, bezizlaznosti.
Ipak,imamo pravo nadati se. Nekim čudima treba dati priliku. Pitanje je samo do kada.
