Piše: Silvana Oruč
Davne 1990., u trenutku kad se u Hrvatskoj nazirala velikosrpska agresija, Ivan Zvonimir Čičak je, zajedno s još nekoliko drugova, u Širokom Brijegu pred televizijskim kamerama i fotoaparatima postrojio dvadesetak golobradih mladića u crnim majicama i proglasio ih prvim hrvatskim domoljubnim odredom.
Snimke tih „crnokošuljaša“ su ubrzo obišle svijet. Najprije su objavljene u Slobodnom tjedniku (5. rujna 1990.), a već sutradan u beogradskoj je Politici objavljen tekst s naslovom Novi crnokošuljaši u stroju. Ubrzo su te slike prenijeli brojni drugi (pa i europski) mediji što je bilo dovoljno da se suosjeća sa Srbima u Hrvatskoj koji su, eto, izloženi nekakvim ustaškim udarcima pa je onda valjda u redu da se i brane kako god znaju i umiju. Zato je vrlo brzo nakon širokobriješkog postrojavanja došlo do organiziranja dragovoljačkih odreda u Srbiji.
Vuk Drašković, Mirko Jović i Vojislav Šešelj javno su govorili da moraju pomoći ugroženom srpstvu u Hrvatskoj. Hrvatska je vrlo brzo nakon toga bila izložena brutalnoj agresiji i velikosrpskom divljaštvu, a Čičak je nakon toga napravio biznis sa zaštitom ljudskih prava u Hrvatskoj. A od toga se, zahvaljujući Georgeu Sorosu i sličnima, kao što je poznato, lijepo moglo živjeti devedesetih u Hrvatskoj. No, to je neka druga priča.
Već u ljeto 1991., KOS je u Hrvatskoj kao dio specijalnog rata provodio akcije Opera i Labrador. Te su akcije imale za cilj kompromitirati Hrvatsku kao fašističku (ustašku) zemlju u kojoj se ne poštuju ljudska prava, a sve da ne bi došlo do međunarodnog priznanja Hrvatske. U tu su svrhu podmetnuli eksploziv u Židovskoj općini u Zagrebu i na židovskom groblju na Mirogoju.
Objavljivali su snimke stradalih Hrvata, branitelja i civila i podmetali kako su to Srbi stradali od brutalnih ustaša. U strane medije puštali su lažne informacije koje su redovito štetile ugledu Hrvatske, ali i objavljivali izmišljotine u cilju da dođe do nezadovoljstva među Hrvatima. Za taj propagandni rat protiv Hrvatske formirana je ekipa u kojoj je bilo oko petnaest novinara, snimatelja, montažera i slično. Mnogi od njih, kao i drugi KOS-ovci, razotkriveni su i povukli su se u Beograd. No, ne i svi. O ustaškim gujama koje pužu po Hrvatskoj moglo se čuti i u izraelskom Knessetu 2012.
Sredinom srpnja 2015., nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora na kojima se očekivao pad lijeve vlade, na splitskom Poljudu, trava je posuta kemikalijama u obliku svastike. Ta slika je obišla svijet, a o Hrvatskoj se opet govorilo kao o državi koja je netolerantna i fašistička. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić nije ni sekundu čekao nego je za to optužio – desnicu!?! I to bez jednog jedinog dokaza.
Ostalo je neobjašnjeno kako Ostojić nije našao počinitelje i uostalom kako je moguće da netko uđe na Poljud koji je štićeni objekt i učini takvo što, a da ne ostavi ni najmanji trag? Osim ako nije riječ o profesionalcima, labradorima?
Prije koji dan u Vukovaru je na nekoliko mjesta osvanuo plakat koji Srbe, ali i zdrav razum općenito, vrijeđa na najgrublji način. I opet isti scenarij. Oglasili su se Srbi u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, njihovi mediji u Hrvatskoj i Srbiji dok sve nije dobilo i širu dimenziju. Pojedini mediji mjerili su vrijeme: koliko je sati i minuta prošlo dok taj čin nisu osudili predsjednica i Vlada. Koji su to onda i napravili da ih ne rastrgaju. Istodobno, u Vukovaru se i danas vrijeđaju osjećaji Hrvata, žrtava velikosrpske agresije i nikome ništa. Vukovarom se i danas šeću srpski ratni zločinci i smiju se u lice žrtvama, ali nitko ne poziva DORH da radi svoj posao i da takve privede na sud. Policija je objavila da je pronašla počinitelja tog jadnog čina. Riječ je o devetnaestogodišnjaku i to je sve što je javnost mogla doznati. Ni riječi, recimo, o tome gdje su tiskani ti plakati ili tko ih je platio! I kako god sada ispalo, šteta je počinjena.
Nekako istodobno s tim, jedan portal objavljuje fotomontažu u kojoj potpredsjednicu Hrvatskog sabora SDP-ovku Milanku Opačić odijeva u majicu sa srpskim znakovljem, tvrdeći da je autentična. Normalna javnost, bez obzira na politički svjetonazor, osudila je taj čin, a Milanka Opačić je na kraju dobila policijsku zaštitu.
Nekoliko dana prije tog slučaja DORH je odbacio kaznenu prijavu protiv srpskog tjednika Novosti, koji se financira novcem poreznih obveznika i zaključio da je izrugivanje hrvatskoj himni u tekstu „Lijepa naša, haubico“ – satira. Taj isti tjednik nekoliko dana prije objavio je fotomontažu Željke Markić kojoj je iznad usnice nacrtano nešto što asocira na Hitlerove brčiće. Željka Markić nije dobila policijsku zaštitu.
I konačno, u nedjelju, dok su se u cijeloj Hrvatskoj održavali karnevali, Zagrebom je prošetalo dvadesetak ljudi odjevenih u crno. Uzvikivali su glupe i besmislene parole i klicali američkom predsjedniku. To su bili pripadnici stranke A-HSP. Stranke koja nije parlamentarna i koja vjerojatno nigdje ne participira na lokalnoj razini. Dakle, jedne potpuno irelevantne stranke koja, ako ćemo pošteno, Hrvatskoj samo nanosi štetu. Treba li reći da su vijest o tom skupu, uz osudu jačanja fašizma u Hrvatskoj, prenijeli svi svjetski mediji.
Ne bi to bolje izveli ni labradori niti čičci zajedno.
