Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Prenošenje stručnog pitanja u politiku nije rezultat samo samovolje politikantstva koje zlorabi moć izvan demokratskih okvira nego i kukavičluka struke koja šuti. Struka i politika identične su samo u preduvjetima za „Politik als Beruf“ à la Weber, a u svim ostalim odnosima su različite, većinski razdvojene i samo manjinski „konsenzualno preklapajuće“.
U tom manjinskom preklopu moguće je struku učiniti političkom u situaciji ako su stvari de facto stručno neodlučive što ne treba miješati s politikantskom retorikom koja ih à la Schopenhauer u „Eristische Dialektik“ prezentira kao neodlučive iako to de facto nisu s obzirom na postojeća mjerila i slučajeve koji bjelodano potpadaju pod njih.
Naivno se pretpostavlja kako je za to prenošenje stvari dostatna isključivo politička nadmoć koja zloporabom sile doslovno prelazi ne samo granice svoje zakonom i voljom suverena dopuštene zadaće, nego i dobrog ukusa i postavlja se kao alfa i omega političkog pitanja koje je prethodno iz područja struke na jedvite jade dovukla u politikantsko područje i poigrava se njime poput Heroda glavom Yohanana Ha’Matbila na pladnju.
No potrebno je još nešto, a to je većinska šutnja struke; propuštanje imanja stava, bilo kakvog djelovanja i javnog izjašnjavanja ako se toj istoj struci radi o glavi, a o glavi se radi jer je stručnost dovedena u pitanje per definitionem, a to pak jer je expertus onaj koji je iskusio, koji je provjeravao i koji je dokazivao, a to se poriče; profesija sama i o tome profesionalci šute što pak nije dojam nego je dokazivo činjenicama.
Prvo smo doživjeli pismo potpore aktualnom ministru znanosti i obrazovanja koje je snažno odjeknulo no taj se odjek brzo utišao nakon što je netko prebrojao filozofe koji su mu pružili potporu.
Zatim se pojavila peticija „Stop plagiranju u Hrvatskoj“ koja je također snažno odjeknula, no u trenutku kad je bilo 4113 potpisnika odjek bi se mogao utišati ako bismo prebrojali filozofije koji su potpisali peticiju. Ako u RH ima 117 filozofa, onda je potpora ministru i potpora peticiji vrlo mala. Od 117 filozofa samo 13 ih je dalo potporu ministru i isto toliko, tj. 13 ih je potpisalo peticiju (imenom i prezimenom). Ukupnih 26 potpisnika čini oko 25% svih filozofa, tj. niti 1/3.
Više od 2/3, tj. njih 91 nisu niti pružili potporu ministru, niti su potpisali peticiju.
Niti jedan od navedenih 26 nije i potpisao potporu i potpisao peticiju za što ne trebamo automatizmom pretpostavljati da je proturječno. Oni koji podupiru ministra i oni koji su se izjasnili za Stop plagiranju u Hrvatskoj čine dvije male i odijeljene skupine.
Članovi skupine koja je dala potporu ministru većinski su koncentrirani na fakultetima u Zagrebu, Osijeku i Splitu, a članovi skupine koja je potpisala peticiju većinski su koncentrirani na fakultetu u Rijeci, Hrvatskim studijima u Zagrebu i na Institutu za filozofiju u Zagrebu. (1) Skoro ¾ ili oko 75% hrvatskih filozofa nije javno niti pružilo potporu ministru, a niti potpisalo peticiju. (2) Ukupan broj onih koji su se potpisali je 26, tj. oko 25%. Javnu potporu ministru i potpis na peticiju dalo samo po 13 filozofa, tj. oko 12% cjelokupne skupine.
Kako opisati ove podatke nije jasno. Može biti zanimljivo opisati razloge, motive i uzroke članova tih skupina koje su se uopće oglasile, ali to neće opisati cijelu pojavu.
Čini se zanimljivijim opisati većinu, a jedina primjerena riječ za opis velike većine hrvatskih filozofa u slučaju kad se u meritumu stvari radi o njihovoj profesiji je – ŠUTNJA. Činjenica je da ta većina ne govori, a o razlozima je teško spekulirati, no zabrinjavajuće je da su pripadnici struke i posla koji se u srži sastoji u postizanju jasnoće, racionalnosti i kritičnosti vidno suzdržani od javnog istupanja kad im je sama struka dovedena u pitanje.
Možda ne znaju govoriti? Možda ne mogu govoriti? Možda se vode poznatom zadnjom rečenicom Wittgensteinovog TLP-a: „Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schweigen.“ (TLP 7), a možda onom iz FPF: „Wenn ein Löwe sprechen könnte, wir könnten ihn nicht verstehen.“ (FPF 327 ex. FI II 223).
