Piše: Snježana Nemec
Biti mlad. Biti lijep. Pobijediti vrijeme i vlastitu smrtnost. Biti u poziciji moći. Današnji je to imperativ i paradigmatska poruka ovog svijeta. Svijeta u kojem se sve manje uči a sve više pažnje posvećuje fizičkom izgledu.
Tu je i provlači se kroz sve sfere. Kroz medije, kroz književnost koja propagira besmrtnost, kroz loše autobiografske priče bogatih i slavnih, kroz društvene mreže, na instagramu gdje okačiš sise i čekaš potvrdu javnosti, ne razumijevajući nametnute obrasce. Bore i slabosti prenose se na nekog drugog, nekog tko je tu da stari umjesto nas, da bude kažnjen umjesto nas.
Masovna je to kultura koja postaje realnost našeg vremena, stila života. Prijetnja koja se, kako je rekao B. Rozenberger pojavljuje u svom najgorem obliku, i koja ne samo da kretenizira ukus nego i brutalizira osjećaje.
U takvom svijetu ljepote, mladosti i potrage za vječnosti starost smeta. Starost više nije poželjna. Od nje se gotovo panično zazire, jer podsjeća na neželjenu smrtnost, razbija iluziju vječne mladosti koja se najčešće preskupo plaća.
Nitko je ne sluša. Nitko je ne želi u blizini. Starost postaje devijacija a ne prirodno stanje. Narušava postavljene okvire, jer bi mogla progovoriti o današnjim porukama koje ne biraju sredstva. Progovoriti bez osude, razumijevajući dubinu problema. Reći manje je više. Ljepota je negdje drugdje pa i u zatvorenim stvarima. Sve je u nama kad žmirimo, a strano kad otvorimo oči. Reći – Pitagorin svijet sazdan na moći brojeva ne znači o ljepoti nekoga ili nečega izvikivati koliko zarađuje, koliko im ćaća zarađuje, koliko košta, koliko godina ima.
Društvo, mediji stjerali su starost u kut. Nekad cijenjena mudrost dobivena životom postala je teret. Oduzeto pravo na ljubav i poštovanje. Oduzeta mogućnost ostvarenja. Zaboravljeno da se i u starosti mogu učiniti velika djela. Kant, Michelangelo, Verdi kao primjeri.
Sretnem poznanicu, drži psa u ruci. Kaže udomila ga je. Lijepo, odgovorim, a roditelji, kako su? Kaže, udomila je i njih (ovo ne podrazumijeva da je udomljenje loše). Danas tako starost završava. Na margini, nevidljiva, usamljena i po domovima.
Polako i sama postajem nepoželjna ovakvom svijetu nametnute mladosti i konzumerizma. Polako i sama starim, i kad starost dođe zapisat ću- došla je u veljači u 6, 30 sati. Došla je i moja je. Bez mladosti kao nametnutog obrasca.
I ne vuku ti se baš paralele između nekada i sada. Ali povučeš, jer ponekad si tužan i zabrinut, jer vidiš kako se sve ono što treba hraniti transformira, izumire. Kako se gubi smisao svega onoga od čega treba rasti, a što treba pamtiti i sutra prepričavati. Kako se smije, plače, zabavlja, oblači, simpatizira drugačije, opterećeno vremenom koje je stiglo, nezaustavljivo u promjenama koje donosi.
