Piše: Ante Gugo, novinar i publicist
U još jednom u nizu napada na hrvatskog premijera Plenkovića, srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić sasvim otvoreno citira jednog od velikosrpskih ideologa i glavnog suradnika Slobodana Miloševića u avanturističkom ratnom pohodu na Hrvatsku i BiH početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
U svom zadnjem izljevu bijesa prema Hrvatskom državnom vrhu Dačić je, prema pisanju Večernjeg lista rekao kako „Srbija očekuje da bilo tko iz hrvatske vlade ikada spomene ove zločine kako se oni ne bi ponavljali.
Borba protiv relativizacije i rehabilitacije zločina je moralna obaveza svih nas, svuda i na svakom mjestu, uključujući oba svjetska rata, kao i sukobe devedesetih prilikom raspada SFRJ”, istaknuo je Dačić, a prenose beogradski elektronički mediji. Dačić tvrdi da je u NDH “koja se prostirala do Zemuna, Novog Sada i Šapca, obuhvaćajući i cijelu Bosnu i Hercegovinu do Drine, ubijeno više od 30 posto srpskog naroda koji je tamo živio”.
Broj žrtava koje iznosi Dačić višestruko je veći od onih koje je utvrdio hrvatski demograf Vladimir Žerjavić poslije rata, napominje Večernji list.
U svojoj knjizi „Oluja koju nismo mogli izbjeći“ opisao sam sastanak kojeg su članovi tadašnjeg Predsjedništva SFRJ imali s čelnicima Europske zajednice.
Oni su došli razgovarati o razlozima neimenovanja hrvatskog predstavnika Stipe Mesića za predsjednika Predsjedništva, što su morali učiniti prema tadašnjem rotacijskom pravilu koje se punih deset godina bez izuzetka, sve do tog slučaja bespogovorno poštivalo. Razgovor s Borisavom Jovićem ostavili su za kraj.
O tome sam, na temelju samih Jovićevih dnevničkih zapisa, ali i još nekih drugih, uglavnom srpskih izvora, zapisao: „On im je nadugo objašnjavao pozadinu neizbora Stipe Mesića, obrazloživši to činjenicom što trećina Srba živi izvan Srbije i to najviše u BiH i Hrvatskoj.
Nakon te “opaske”, dohvatio se povijesnih okolnosti i Drugog svjetskog rata.
Tvrdio je da je u NDH, dakle na prostoru današnje Hrvatske i BiH, pobijeno oko milijun Srba od ukupno tri milijuna koliko ih je tada tu živjelo.
Naravno, nije im pokušao objasniti taj demografski fenomen po kojem je za samo 50 godina broj stanovnika isti.
«Imajući u vidu povijesno iskustvo, klanje i masovno strijeljanje, samo na jednom mjestu ubijeno je 700 tisuća ljudi, srpski narod je vrlo uplašen od takve politike i apsolutno je ne može prihvatiti. Jer, ako bi se našao u položaju nacionalne manjine u takvim, tuđim državama, uvjeren je da bi ga vrlo brzo nestalo. I to je glavni uzrok problema».
Tim je riječima Borisav Jović pokušao uvjeriti predstavnike EZ-a u to zašto Predsjedništvo nije hrvatskog člana Mesića proglasilo predsjednikom.“
Podsjetimo se, Borisav Jović je bio jedan od nadosljednijih provoditelja memorandumske politike koja je dovela do rata u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i Makedoniji. U tim srbijanskim agresorskim pothvatima ubijeno je više od 200.000 ljudi. Pripremajući ih, Jović je državnicima Europske unije iznosio ovakve laži. Isto to danas radi i Ivica Dačić.
On ide i korak dalje pa poručuje hrvatskom premijeru: “Nadam se da nije bezobrazno od mene što ću kao podsjetnik poslati hrvatskom premijeru Plenkoviću knjigu s popisom imena i prezimena ubijene djece u Jasenovcu, s jedinom željom da se zločini više nikad ne ponove”.
O kakvoj knjizi ubijene djece se radi, nažalost, imam primjer u vlastitoj obitelji. Prije par godina na popisu žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, pronašao sam ime svog pokojnog strica koji je kao dijete stradao u Kninu od savezničkog zračnog bombardiranja u kasnu jesen 1944. godine.
Nisam siguran čak ni da je moj dida, njegov otac znao da negdje postoji neko mjesto koje se zove Jasenovac, a kamoli četvorogodišnji dječak čije ime je bezobzirno upisao među jasenovačke žrtve netko tko je bio željan napuhivanja brojki za potrebe ratnohuškačke politike kakvu je nekad provodio Borisav Jović, a danas nastavlja Ivica Dačić.
