Piše: Snježana Nemec
Riječ po riječ čitam unuku Lewisa Carrolla (ili sebe podsjećam da u potpunosti ne otupim) kako je spuštanje niz zečju rupu simbol putovanja u nepoznato.
Kako kontrast između rasta i smanjivanja implicira na odnos zakona jačeg i većeg, na prednosti i mane slabijih i manjih. I govorim mu: Znaš postoji jedan mali bijeli zec zbog kojeg ona lijepa curica Alisa propada u podzemlje. To ti je maleni moj mjesto gdje je sve moguće. Od metamorfoze, halucinacije, poigravanja logikom pa sve do metaforičke dekapitacije. I puno, dijete drago, puno čudnih zakona i još čudnijih ljudi. Puno svega što moraš prepoznati i preskočiti kako bi napokon našao put do doma svog.
Više ne vjerujem u ono što vidim i čujem. Vjerujem kako živim u svijetu stvorenog privida. Privida preko kojeg na žalost pokazujemo svoje neznanje, bez prave moći prosuđivanja i odvajanja bitnog od nebitnog. Običan život koji živimo drži nas u zabludi i uvjerenju kako moramo ostati pasivni i ništa ne poduzimati. Posebno ne na planu osvješćivanja, jer osvješćivanje znači suočavanje s istinom.
Djelujemo nagonski, ne vjerujemo svojoj inteligenciji koja je neovisna od osjetila, i sve se čini da svakim danom napravimo jedan korak unazad. Zarobljeni u svijetu privida prestajemo razmišljati svojom glavom, prepuštajući da nas drugi vode. A vode nas jer pokušavaju marginalizirati pa i uništiti sve što je različito od njihovog plana. Računaju na letargičnog, površnog čovjeka koji ne razmišlja.
Stavljaju nas u procijep između politike i morala, svjetlosti i mraka, istine i laži, pameti i gluposti, gotovo vješto kao što je to radio i sam Krleža u svom romanu „Na rubu pameti“.
Svakodnevno nam postavljaju i hamletovsku dvojbu. Suptilno nam poručuju kako nikada nije, i neće biti mjesta kompariranju njih kao kraljevskog makrosvijeta i nas kao mikrosvijeta Mrduše Donje.
Uspavani ne vidimo kako znanje, bez mogućnosti objašnjavanja i povezivanja samo po sebi nije dovoljno za spoznaju istine.
Kako emocije ne isključuju razum i obrnuto. Kako čovjek nikada nije bio, niti će biti isključivo racionalno biće već i emocionalno koje reagira na okruženje i energiju u tom okruženju.
Zaboravljamo kako svi živimo sa „zabranjenim emocijama“ i u emocionalnoj dezorijentiranosti, svakodnevno se suočavajući s javnom kontrolom, discipliniranjem, ušutkavanjem i ukalupljivanjem našeg urođenog ponašanja koje dovodi do unutarnjeg konflikta, dezorijentiranosti između nametnutih pravila i onoga što stvarno osjećamo.
Zaboravljamo i na sveprisutne, odabrane i podobne moraliste i humaniste, analitičare….sve one koji su plaćeni čistači kolektivne memorije i svijesti. Na onu slatku maksimu – pravo na mišljenje, na činjenicu kako posjedujemo mentalni proces rasuđivanja i zaključivanja. U dijalogu na naše legitimno pravo na mišljenje, čak i u izostanku naše kompetencije.
A zbog čega? Zbog ekonomske i političke manipulacije koja ima zadatak stvoriti prednost u odnosu na druge ljude i ostvariti svoje ciljeve.
Sjećate li se natpisa u stranim medijima kako je britanska koalicijska vlada, na čelu sa premijerom Davidom Cameronom osnovala „Tim za uvid u ponašanje” radi manipuliranja opažanjima i odlukama naroda kako bi ga se navelo da misli i djeluje onako kako to odgovara vladi.
Začuđujuće? Nimalo, jer oduvijek se manipuliralo ljudskim umom. Oduvijek su se pronalazili načini upravljanja ljudskim ponašanjem kako bi navodili mase na donošenje odluka koje idu u prilog onima koji to rade.
Scenarij koji zvuči kao neka fikcija, ali scenarij o kojem vrijedi razmisliti, ako ništa zbog dosadašnjih iskustava, ali i činjenice kako fikcija ne mora biti nužno i u potpunosti izmišljena.
U ovakvom svijetu privida sve teže je shvatiti i osobine stvarnog postojanja, svrhu življenja. Sve više uspavani U stanju polubudnosti ne vidimo kako je većina onoga što smatramo istinom rezultat utjecaja svijeta u kojem živimo. A spoznavanje započinje prije svega uklanjanjem iluzija.
Spoznavanje znači prodiranje do samog korijena i uzroka. Spoznavanje znači vidjeti stvarnost u njenoj ogoljenosti. Raditi na sebi, uzdignuti se na višu razinu prosuđivanja, imati jasnu viziju života, probuditi se, jer u protivnom samouništenje će biti naša stvarnost.
A sve je zapravo već odavno poznato. Buddha poziva ljude da se oslobode zablude kako žudnja za stvarima vodi sreći. Židovski proroci pozivaju ljude na buđenje i spoznaju kako njihovi idoli nisu ništa nego li djelo njihovih vlastitih ruku, iluzije. A Isus je rekao: “Istina će vas osloboditi”.
