Piše: Prof. dr. sc. Kristijan krkač
„Ja – wer auch nur eine Seele Sein nennt auf dem Erdenrund! Und wer’s nie gekonnt, der stehle Weinend sich aus diesem Bund.“ / „Sve što može jedno biće, Na toj zemlji svojim zvat. Kom to nije dano, bijednik, Taj za radost neće znat.“ Tako glasi kitica F. Schillerove „Ode radosti“ iz 1785. godine, koju će u prerađenoj inačici i s nekim svojim preinakama u „9. simfoniji“ uglazbiti Ludwig van Beethoven 1824. godine, a koju je Vijeće Europe 1972. godine prihvatilo kao himnu Europe, tj. Europske unije. Od 1. srpnja 2013. RH je članica EU i time je uz himnu „Lijepa naša domovino“ i „Oda radosti“ postala naša himna.
Od 2013. dosta se toga zbilo u RH, EU i ostatku svijeta. Članstvo u EU više se ne vidi samo teorijski kao prepuno prednosti bez nedostataka, nego i teorijski i praktično loše što je izazvalo Brexit.
Izlazak iz EU od teorijske je mogućnosti prerastao u praksu čiji proces se upravo odvija pred našim očima. U tom svjetlu 3. veljače 2017. u Saboru RH za govornicu je izašao zastupnik Pernar, rekao koju o slobodi govora i zatim četiri minute šutio u smislu „Četiri minute šutnje za sve mlade ljude koji su napustili našu zemlju i koji ovog trena nju napuštaju.“.
Minuta šutnje je protokolarni događaj kojim se šutnjom u trajanju od jedne (a ne četiri) minute iskazuje štovanje prema preminulom čovjeku ili sjećanje na događaj u čiji se spomen održava komemoracija.
Prvo, nitko nije preminuo. Drugo, nije se zbio nikakav tragičan događaj. Zbila se migracija uglavnom iz gospodarskih razloga prema načelu europske slobode kretanja ljudi i roba iz više nepravedne u manje nepravednu državu članicu.
To znamo prema tome što je poredbom RH s nekim drugim, zaista većinom drugih članica EU najlošije stojećima u tim članicama bolje nego u RH, npr. s obzirom na mogućnost pronalaženja posla za plaću kojom mogu zadovoljiti vlastite temeljne životne potrebe i kakvu preferenciju za sitnicom koja spada u luksuz. Dakle, minuta šutnje je neprimjerena i uvredljiva.
No tijekom četiri minute šutnje zastupnik Culej je pustio himnu „Lijepa naša domovino“.
Prema Zakonu o grbu, zastavi i himni: „Himna Republike Hrvatske izvodi se uz odavanje uobičajenih počasti od strane svih prisutnih.“ (čl. 22), ali kome je zastupnik Culej želio iskazati počast nije jasno.
Ako migriranim državljanima RH, onda nije jasno čemu počast? Možda hrabrosti da napuste domovinu Hrvatsku i presele se u neku drugu članicu Europe u kojoj će moći raditi i živjeti od svog rada?
Zastupnik Maras je dobacio da se Culej sprda s himnom, no to ne slijedi iz samog čina, jer zaista je možda želio odati počast. No nije mogao istovremeno i odati počast i samoga sebe ne proglasiti suodgovornim za sprječavanje onoga čemu odaje počast.
Kako se četiri minute šutnje pretvorilo u slušanje himne, dobacivanje i žamor, Pernar je „zamolio da ga se ne ometa u izlaganju“, a potpredsjednik Sabora RH Reiner upozorio je zastupnike „da ne ometaju“ Pernara u izlaganju.
No, Pernar nije izlagao, nego je poveo komemoraciju za državljane RH koji su napustili državu trbuhom za kruhom.
Reiner je to trebao prekinuti jer je to uvredljivo prema državljanima RH koji su migrirali iz države.
Maras je dakako kao i često dosad bio elementarno u krivu, a Culej je svakako zlorabio himnu kako za nešto što niti on, a ni njegov kolega Pernar nemaju pravo činiti u Saboru RH bez pristanka većine zastupnika.
Na koncu, temeljna pogreška i paradoks cijele situacije i svih uključenih sastoji se u tome da su uz četiri minute šutnje za one koji su napustili domovinu pristali svi koji su svojim zakonodavnim radom odgovorni za sprječavanje tog napuštanja koje nisu spriječili.
U tom smislu pogriješili su i Pernar i Maras i Culej i Reiner jer su se zaista samo rugali onima koji su napustili Hrvatsku. Njih koji su otišli i ovog trena odlaze, kako bi u zadnjim rečenicama „Stranca“ pisao Camus, trebamo si zamisliti kao sretne i otpjevati im ne „Lijepu našu“, nego „Odu radosti“ i zahvaliti dragom Bogu da mogu napustiti RH i otići u bilo koju drugu članicu i tamo živjeti od svog rada.
Tim povodom pogledajmo i poslušajmo „An die Ffreude“ u Flash Mob obliku izvedenu prigodno u katalonskom gradu Sabadellu.
