Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Hrvatska kao masovno, masivno i monumentalno korumpirana država na svakom koraku preplavljena sukobima interesa, birokratizacijom, korupcijom, nepotizmom, lažima, prevarama, obmanama, krađama, najgorim zlodjelima i elementarnom glupošću naša je svakodnevica u čijem je kontekstu nerazumno vjerovati u otočiće zlatnog pijeska, povjetarca koji palmama njiše grane, tirkizno-zeleno bistro more, blage bokove koji se blago njišu i vječno proljeće administracije, elementarnog poštenja i opće kulture, ali znajući da je vjerovati u prokrvljenost države tim duboko nemoralnim čak i kapilarno sveprisutnim pojavama racionalna stvar za učiniti, ipak to ne smanjuje prvo šok, zatim ljutnju, pa spremnost na otvorenu agresiju i na koncu vjerojatno poželjno ravnodušje pred golom činjenicom da se te pojave nalaze i u područjima koja nisu samo humanistička, nego su i među njima na neki način i načelno čuvarice gramatike humanističkog, humanog, poštenog i elementarno ljudskog ili bi to barem trebale biti, kao što je to filozofija koja se tako kao punokrvno ljudska pokazuje kao samo ljudska, možda i pretenciozno suviše ljudska, pa samim time i u nekoj mjeri neljudska, protu-ljudska, blijeda, beskrvna i zvjerska, jer su joj svu krv popili oni koji ni pred čime ne prežu; oni koji ni od čega ne strepe; oni koji nemaju filozofskog oca; oni koji nemaju filozofske majke; oni čiji se filozofski preci prevrću u grobovima; oni koji bi razjapljenih čeljusti kružili oko tih otočića zlatnog pijeska e kada bi ih bilo, a ovako samo plivaju oportunitetnim lokvama krvi koje su ostavili iza sebe u strepnji hoće li preživjeti ili će morati početi jesti jedni druge i tako matematičkom pravilnošću stvoriti elementarni preduvjet za neku drugu svakodnevicu, a možda i neku drugu na svojim vlastitim kostima, na svom vlastitom pepelu i na svojim vlastitim zgarištima izgradivu Hrvatsku, pri čemu je zasad točno samo to da je lice hrvatske filozofije najbolja slika njezine duše otprilike na isti način, pod istim vidikom, u istoj mjeri i u istom dosegu pod kojim je lažno pročelje najbolja slika arhitektonike čistog hrvatskog filozofskog uma i jedina istina kao cjelina njezinog smrtnog hropca kojem se neki među nama s djetinjim osmjehom na licu i s djetinjom toplinom oko srca monumentalno, masivno i masovno nadaju kako ipak neće sad baš svi odletjeti preko Tuđmana u tuđinu trbuhom za kruhom iz Hrvatske, jer neki će se odvesti, neki odšetati, neki prokopati tunele, a neki preplivati mora.
