Piše: Snježana Nemec
Do smrti je tragala za onim što je neobično i što je zbunjuje. Tragala je u svijetu, i u sebi. Živjela je životom buntovnika. Pobunjenica protiv konformizma. Rušiteljica tabua. Ali tiha jer ima i onih unutarnjih pobuna koje su nekada veće i uzvišenije od onih nametljivih.
Pod ruku s Tinom Ujevićem i ostalim tada boemima živjela je svoj život. Okupljali bi se po zadimljenim kavanama, gostionicama kao idealnim mjestom za boeme. Razmjenjivali su ideje. Postojali kao alternativa tadašnjem sustavu vrijednosti. Doživljavali su te vrijednosti kao relativne, a ne propisane i dane. Opirali se dosadnom danas i sigurnom sutra. Umjetnost je bila njihov rad. Posao od kojeg jedino nisu bježali, no za druge je taj rad bio beskoristan. Težnja za slobodom vukla je za sobom i snove o političkim slobodama.
I nije žalila. Niti jednog trenutka. Ni kad su je odbacivali, ničim izazvani osim društvenim konvencijama. Ni kad im je smetala i ta njena nekoliko milimetara kraća noga, i način na koji je govorila otpuhujući dim cigare. Ni kad je hvatala optužujuće poglede i slušala pogrdne riječi. Ni kad je je sjela za svoj pisaći stol pokušavajući svu tu tugu preliti na papir.
Demonizirana žena koja ne zaslužuje sreću jer odstupa od tradicije. Žena koja je odudarala od Šenoine Dore Krupićeve i Danteove Beatrice. Od savršenog primjera anđela koji će jednog dana postati poslušna žena i majka. A bila je anđeo. Oprostila je svima. I bratu, uglednom tada doktoru koji godinama nije htio čuti za njeno ime. Oprostila mu je. I sve je stajalo u pismu potpisanim s – Tvoja Karmen. Bilo je to vrijeme kad se pozdravljalo s Küss’ die Hand, a onda je jedan klinac s Gornjeg grada svoju susjedu pozdravio s – Dobar dan. Drugo vrijeme, ali pitanje oprosta ostalo je isto.
Kratka priča o životu i oprostu. Priča koju svatko od nas može napisati, i u kojoj bol i patnja ne moraju riječima biti opisane. One su tu. Nezaobilazne. Izviruju iz podteksta. Osjećaju se. Nisu lažne, jer bol i patnja ne lažu. One govore da je nešto loše učinjeno. Da ste izdani, prevareni., povrijeđeni.
To je ono što je u nama. Loš osjećaj zbog nečijeg lošeg postupka. Gotovo osobna drama zbog nečije slabosti. Sve odjednom postaje jedno lice zvano kaos. Gruba zbrka i nered. Mrtva gomila.
Bol i patnja koju osjećamo govori da je treba otpustiti. Otpustiti sav taj bijes koji je u nama i svu tu nemoć koju osjećamo. Otpustiti i svu tu mržnju koja se poput bljeska pojavljuje. I zaustavljeno vrijeme koje postaje mjera svih naših dosadašnjih i budućih odnosa. Otpustiti sve te negativne emocije koje se kaleidoskopski prepliću i prožimaju.
Pustiti da nas sav taj osjećaj smlavi, i da se to famozno dno dotakne. Jer tako je uvijek s neugodnim stvarima. Što se prije dočepamo dna to ćemo prije isplivati na površinu.
Shvatiti i one koju su vas povrijedili. Sve njihove slabosti, jer slab čovjek povređuje. Slab čovjek pronalazi najlakši put za rješavanje onog što mu predstavlja problem. Put na štetu drugoga. Camusovu slobodu na račun drugoga. Teško mu je ne puštati u dušu loše namjere i biti odvažan nasuprot poraza.
Onaj tko je opraštao zna koji je blagoslov oprosta. Oprost je ozdravljenje. Oslobođenje od samosažaljenja kao mučne kategorije odnosa prema samom sebi. Prestanak traženja izgovora pod kojim kažnjavamo ne samo sebe i već druge oko nas.
Oprost ne znači uzeti gumicu i pobrisati ono loše koje nam je naneseno, jer loše ne može biti izbrisano. Ono što je učinjeno zauvijek ostaje. Nema zaborava u oprostu, jer se zaboraviti ne smije i ne može.
Opraštamo drugima zbog sebe samih. Iskustvo srodno ljubavi, a ne kao dužnost i obveza. Učinila je i to Karmen s početka teksta.
