Piše: Ante Gugo
Reakcije na današnje izjave premijera Plenkovića domaćim nacionalnim televizijama otkrile su bliskost onih koji zastupaju radikalne političke opcije i metode, bez obzira bili lijevi ili desni.
Nakon njihovih stavova o onome što je Plenković rekao, a čemu pobornici tolerancije i dijaloga teško mogu naći zamjerku, savršeno je jasno da naši radikali jedni bez drugih ne mogu i da neke bitne razlike među njima nema.
Lijevi radikali su doslovno na aparatima nakon što je predsjednik Vlade izjavio kako spomen ploča u Jasenovcu nije podignuta ustaškom režimu, nego junacima Domovinskog rata, a ako je nekome smetao pozdrav koji je samo jedan detalj na cjelovitoj spomen ploči, imao je priliku i trebao se ranije o tome očitovati.
Ovom stavu teško se može prigovoriti. Uz amblem HOS-a taj pozdrav je dio naše novije povijesti. Možemo raspravljati o tome kako i zašto se on uopće našao kao dio obilježja onih koji su najsrčanije i branili Hrvatsku, ali teško u tome možemo vidjeti sljedništvo NDH što je u tim ratnim vremenima, koristeći baš HOS i njegova obilježja, nastanku hrvatske države pokušavala dati velikosrpska propaganda na čelu s Jovićem, Miloševićem i Ćosićem.
Zbog toga što je iznio ove notorne činjenice, lijevi radikali već dižu glas i žele Plenkovića optužiti da prejudicira rezultate rada povjerenstva koje će istraživati totalitarne sustave pod kojima su Hrvati živjeli i dati svoj sud o njima. Njih očito ne zanima to što je Plenković jasno razdvojio Domovinski rat od totalitarnog ustaškog režima. Oni bi, baš kao Milošević, Ćosić i Jović, silom napravili poveznicu između nastanka Republike Hrvatske i ustaškog režima.
U ovakvom stavu lijevim radikalima i velikosrpskim propagandistima zdušno pomažu i desni radikali.
Njima jako smeta što je Plenković ustaški režim jasno nazvao totalitarnim i što je rekao da isto tako treba istražiti i komunistički režim.
Neću se uopće baviti glupim pokušajima relativizacije ustaškog režima. Zanimljiv mi je taj otpor prema potrebi istraživanja zločina komunističkog režima.
Neke činjenice su poznate i one su neporecive. Postoje jasni dokazi o zločinima komunističkog režima, ali činjenica je da još uvijek ne postoji sustavno provedeno istraživanje na tu temu i da nema jasnog znanstvenog stava o kakvim i kolikim zločinima se točno radi.
Paušalno osuditi komunistički režim samo zato da se to što brže napravi, da bi nekome srce što prije zaigralo, ne znači ništa drugo nego baciti klip pod noge sveobuhvatnom i temeljitom istraživanju komunističkih zločina.
Kad netko jednom javno predstavi neko nepotpuno istraživanje ono postaje predmetom kvalitetne kritike i kao takvo je neupotrebljivo za donošenje bilo kakvog stava kojeg će većina društva prihvatiti kao neporecivog i istinitog.
Svojim stavovima naša radikalna desnica kao da baš to želi. Naravno, ne želi.
Predstavnici radikalnog mišljenja nemaju velikog uporišta u Hrvatskom društvu, koje je ipak prilično politički tolerantno i sklono dijalogu.
Radikali su osobe koje monolog smatraju dijalogom i oni funkcioniraju jedino na sceni na kojoj suprotstavljeni pričaju svoje i odbijaju slušati onog drugog.
Dva monologa za njih su dijalog. U ozračju stvarnog dijaloga oni nestaju sa scene i protiv toga se grčevito bore. Njima trebaju incidenti, njima trebaju velike povijesne optužbe, njima trebaju ustaše i partizani. Oni budućnosti ionako nemaju u društvu tolerancije i dijaloga.
