Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
(1) Punk je odbijanje. Odbijanje prisile izvanjskog uzroka unutrašnje promjene. Bolje je cijeli život odbijati izvanjske uzroke, nego prihvatiti ijedan izvanjski čak i ako je dobar, pa čak i ako se unutarnji uzrok promjene nikad ne pojavi. Promjena se pojavljuje u meni i prvo mijenja mene, a zatim možda i druge. Sve ostalo je preseravanje. Punk je odbijanje tog preseravanja, prije svega odbijanje prihvaćanja nečega izvanjskog kao svojeg, nečega što očito ne sliči ničemu u meni, nečega čije bi prihvaćanje bilo preseravanje, nečega što je i samo po sebi preseravanje, nečega što treba odbiti. Punk je odbijanje tog preseravanja. Punk je odbijanje. Odbijanje.
(2) Punk je kritičko djelovanje. Čak i samo-kritičko, jer uvijek postoji opasnost da se punk pretvori u vlastitu suprotnost, ideologiju i parodiju, pa tako konstantno stoji na staklenim ili klimavim nogama. Staro načelo „djelovati pretpostavlja biti“ punk obrće u „biti pretpostavlja djelovati“. Djelovanje; činjenje je prvotno, a svodi se na odbijanje. Samokritika odbijanja se sastoji u tome da samo zato što se odbija izvanjski uzrok unutrašnje promjene, to ne znači da nasuprot tome zaista postoji unutarnji uzrok koji će dovesti do izvanjske promjene. Samo zato što je vani privid, to ne znači da je unutra izvornost, jer moguće je da je i unutra privid. Punk je metoda ili heuristika. Preseravanje je grozno, a preseravanje samome sebi je dvostruko grozno i tu leži razlika između izvornog i neizvornog punka. Djelovanje, stil, ukus i način život samo bitno manifestiraju unutrašnje odbijanje koje se temelji na „imanju osjećaja“ za razlikovanje, za kritiku, pa na koncu i za samokritiku; pljuvanje i po samome sebi ako je nužno (ovdje su vidljive sličnosti između punka, bluesa, rocka, jazza i eksperimentalne glazbe).
(3) Punk je pokušavanje i najčešće promašivanje proizvođenja novog. Osobno proizvođenje novog znači samostalno otkrivanje vlastitog dara, korištenje vlastite mašte i moći imaginacije. To rijetko uspijeva, ali uspjeh niti nije cilj, niti dio procesa. Put ili metoda je samo traženje i pokušavanje, a promašivanje koje je češće, a pogađanje koje je rjeđe, je izvan procesa. Pogađanje je beskorisno, jer jednom kad je uspješno stvaranje gotovo, gotovo je izvorno djelovanje, gotov je čin. Moguće je stvoreno doraditi u duhu stvaranja i to jedva. Stvar se predaje drugima, a punker se vraća kritici, odbijanju i promašivanju. Promašivanje vodi novom pokušaju, a tu je punker nenadmašan. Vječno padanje i vječno ustajanje je punk yoga, duhovna vježba i molitva, ali prije svega ukus, stil i estetika života. Punker nema nikome ništa za reći; pokušaji i promašaji, pa i povremeni rijetki uspjesi govore za sebe; govore da treba djelovati i pokušavati ponovno, uvijek pomalo drugačije u svjetlu prethodnih promašaja; da onaj tko je nesposoban odbiti izvanjsko preseravanje, nesposoban je odbiti i vlastito preseravanje u potrazi za onim ne-preseratorskim, pa makar ga nikad ne pronašao.
(P.S. 1) Punk se promijenio. Prvo, punkera je sve manje. Posljedično populacija je prosječno sve starija. Ipak, za razliku od opće pravilnosti, u punk skupini ne dominiraju stariji, nego mlađi, što je specifična pojava u odnosu na druge. Drugo, punk se pokazao onime što jest, tj. osobnom potragom za samim sobom kroz vlastito djelovanje i stvaranje, a ne onime kako je opisan od main-stream kulture; kao socijalno nesvjesna pobuna protiv dominantne kulture zbog pobude same. Treće, punk više nije novost, jedva je sadašnjost, a uglavnom je prošlost. Nove kulture rodile su se iz punka, nazvane post-punk. Među njima ističe se hardcore kultura kao najsličnija i istovremeno najrazličitija. Najsličnija jer nasljeduje estetiku života, stil i ukus, a najrazličitija je jer presudno više nije odbijanje pod svaku cijenu; naime punker nema nikome ništa za reći; nego u hardcoreu možda i prebrzo prihvaćanje nečega za što nije sasvim sigurno kako se ne radi o preseravanju samome sebi, jer, za razliku od punkera, hardkoraš ima nekome nešto za reći, kakav got to idiotizam bio i u tome je razlika. Punker pada i ustaje se. Padanje kao vježba tijela, a ustajanje kao vježba volje, dok hardkoraš stoji postojano, pa makar i pogrešno.
(P.S. 2) Ovako gledajući, postoje i punkeri među filozofima, npr. Heraklit, Diogen cinik, Sekst Empirik, Augustin, Albert Veliki, de Montaigne, Pascal, Goethe, Kierkegaard, Schopenhauer, Wittgenstein, Austin, Rorty i drugi. Postoje punkeri i u znanosti, religiji i umjetnosti, ali to je druga priča.
