Piše: Snježana Nemec
Ima tako dana kada primjećuješ sve oko sebe. Nevjerojatno si fokusiran na okolinu, na svaki glas, pokret, podražaj. Na sve što se kreće, stoji, gmiže, leti. Sva čula su ti u punom pogonu. S jasnom vizijom što bi trebalo napraviti, izreći.
U stanju stalne budnosti i moralne kategorije samopoštovanja i zauzimanja za svoja prava i prava drugih. Živ si. Postojiš u pravom smislu riječi.
Ima i dana koji nisu takvi. Dana koji na žalost postaju stanje. Stanje kao karakterna crta i individualna reakcija pojedinca. Stanje kao posljedica današnjeg života. Stanje o kojem vam želim malo pobliže pričati.
Koliko god bježali od stvarnosti, nepravde, tužnih i nepojmljivih nam sadržaja ne možeš im pobjeći. Uvijek te negdje dočekaju.
Tako me nedugo uhvatila slika mršavog, umornog djeteta izvrgnutog ruglu druge djece. Slika verbalnog maltretiranja žene od strane tinejdžera na tramvajskoj stanici.
Slika čopora koja je odgrizala tkivo onom tko je drugačiji. I svi su šutjeli oko mene. Nitko da stane u obranu djeteta ili mu barem kaže-proći će, i kad budeš spreman posebnim će te činiti um, srce i duša. I način na koji ih „nosiš“. I što s njima činiš.
Nitko da stane u obranu žene. Nitko da se suprotstavi čoporu i stane na stranu onog koji smeta jer je drugačiji, jer njegovo doba još nije spremno za zvijezde kako je to rekao M. Antić. I nisu ove slike najgore. Najgore su one prazne, što ništa ne govore. One koje ste vidjeli, a već za nekoliko minuta više ih se i ne sjećate. I zbog nemoći poželiš vjerovati u ponovno utjelovljenje. U promijenjene uloge za one koji užase izazivaju i one koji glavu okreću.
Neki od nas pate od bolesti totalne neosjetljivosti. Neki od bolesti zaziranja od ovakvih pojava. Neki nisu u stanju ništa od svega što se događa ni pojmiti. No većina nas, bez obzira postojimo li prema nekoj definiciji realno, nerealno ili idealno je u mentalnom stanju letargije, tromosti, ravnodušnosti, praznine. Zarobljeni u ovom mentalnom stanju prepuštamo da nas vode, otupljuju, i da onu inteligenciju koja je neovisna od osjetila sada spoje.
Oduvijek je bilo onih koji su stajali sa strane, ali čini se nikada kao danas. Savršeni, jer ništa ne vide i ne čuju. Nijemi pred ljudskom nevoljom. Ne bune se. Ravnodušni, stoje i gledaju. Guše vlastitu volju koja je sama po sebi zakon. U odsutnosti od svake odgovornosti. I ne možeš ih nazvati ni kukavicama ni slabićima, jer kukavičluk do tuda ne seže. Oni su mrtva voda. A mrtva voda nema „pamćenje“.
A kako biti izvan života. Kako ostati nevin i sačuvan od krivnje dok stojiš, gledaš i ništa ne činiš. Lakše je tako. Biti po strani. Okrenuti glavu. Šutjeti i promatrati, uvjeravajući sebe kako samo slijediš mudrost. I, što ćeš reći sebi: Oduvijek je tako bilo. I uvijek ćeš naći opravdanja zašto stojiš po strani. I činit ćeš se sebi i ovom svijetu ispravan i prirodan. I teško ćeš si priznati kako je zapravo riječ o slabosti i konformizmu. Sve do trenutka dok ne postaneš meta. I u drugima vidiš sebe dok si samo stajao i gledao.
Bez volje, bez osjećaja, bez strasti. Uglavnom nesvjesni da smo zapravo pokoreni. S oduzetom i samom misli o nepokorenosti. Uplašeni veličine svega. Mislimo i radimo ono što je “razumno”, čak i ako to ubija i nas i našu djecu i naše unuke. Ponavljamo i ponavljamo gluposti koje imaju smisla samo zato što ih svi ponavljaju. Na žalost, društveni uvjeti su takvi da ćemo, htjeli mi to ili ne postajati sve udaljeniji, sve infantilniji.
Emotivna distanca će se povećavati. Zadržavat ćemo pažnju samo na kratko. Gubiti ćemo osjećaj suosjećanja s drugima. Postajati sve veći promatrači. Vlastiti identitet bit će nam sve poljuljaniji. I dok to ne postignemo, nećemo se smiriti.
