Piše: Snježana Nemec
Nerijetko žene znaju svjedočiti što znači biti poslovna žena u svijetu „poslovnih“ macho muškaraca koje je, čini se evolucija samo okrznula pa će i toliko neophodna katarza pročišćavanja mentalnog prostora od ovakvih likova i društveno štetnog ponašanja morati još pričekati.
Nerijetko su žene izložene muško – šovinističkoj retorici koja ima raspon od one suptilne pa do nevjerojatno izravne. Nerijetko to dolazi od muškaraca koji se pozivaju na vjeru.
Seksistička, ovakva-onakva retorika do one –ej, mala – koja te u potpunosti raspameti. Teško je ostati imun na ovakvo ponašanje, a onda si s druge strane pomisliš – možda je i dobro da su tu, kao podsjetnik ili nada kako istraživanje genetičara o propadanju kromosoma y jedinstvenog za muškarce neće u potpunosti preobraziti sliku muškarca, jer sviđalo se to nama ili ne transformacija se događa.
Netko je zgodno rekao – Nekada samo na televiziji gledali usamljenog kauboja sa zapaljenim Marlborom i lasom u ruci, a danas ljepuškastog muškarca koji veselo trčkara po plaži i šprica se svojim omiljenim dezodoransom za super osjetljivu kožu. Nekada je i žena bila žena dok se nije u svojoj borbi za emancipaciju u potpunosti saplela i izgubila, i sad traži ponovno oslabađanje od oslobođenja. Paradoksalano, ali istinito. Muško-ženska uloga se mijenja, no to je neka druga tema.
Sve ovo zapravo me vratilo na pitanje – Je li žena čovjek, ali i pitanje je li danas zapravo smiješno postavljati ovakav upit.
Čini se da nije, jer se još uvijek prečesto čuje – čovjek i žena. Jer je još uvijek uvriježeno mišljenje kako politika, znanost, ili bilo kakav posao nije za ženu. Jer otvaramo pitanje razine kulture hrvatskog čovjeka, i u konačnici pitanje – jesmo li uistinu kršćani koji žive svoju vjeru?
Kad negdje vidite par ljudi, hoćete li reći – vidjeli smo čovjeka i ženu, ili ćete reći – vidjeli smo muškarca i ženu. Čovjeka i ženu, reći će još mnogi.
Znači li to zapravo da žena nije čovjek ili da nije potpuni čovjek. Tako su u starini mislili i neki učeni ljudi. Tako su se znali izražavati i sveti ljudi koji su pisali neke dijelove Svetoga Pisma.
Ali, na samom početku Sveto Pismo kaže: „ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“. Tu je potpuno jasno kako su muškarci i žene jednakopravni i jednakovaljani. No to je prvotna Božja misao o ljudima, a kroz povijest žene su bile i jesu ponižene i podjarmljene.
To o čemu govorimo i svjedočimo društveno je pitanje, ali i vjersko pitanje jer po našoj vjeri pred Bogom nema razlike između muškaraca i žene što se tiče prava i dostojanstva. Ako bismo uistinu željeli istražiti koliko je duboko prava vjera prodrla u određeni narod bilo bi dovoljno istražiti koliko u tom narodu muškarci poštuju i cijene žene.
Na žalost, po tom bi mjerilu loše prošli neki krajevi gdje se ljudi vole hvaliti kako čuvaju dobru staru vjeru i vjerske običaje, a gdje žene zapravo moraju pred muškarcima šutjeti, ili još uvijek hodati nekoliko koraka iza muškarca.
A ideal Marijina djevičanstva traži od kršćanina da ženi nikada ne pristupa kao predmetu, nego kao osobi. Da joj se daruje i da je na dar primi; da je nikada i niči ne ponizi.
Izvorna kršćanska slika žene promijenila se u procesu političkog jačanja Crkve i kršćanstva, i to na štetu žene pa se nameće pitanje kako je moglo do toga doći. Zašto Crkva ranog i kasnog srednjeg vijeka, a i novoga nije nastavila praksu mlade Crkve u ostvarivanju pune ravnopravnosti žene s muškarcima, u omogućivanju ženama da uživaju ista prava u društvenom i crkvenom životu koja su uživali i uživaju muškarci?
Kompleksno je to pitanje, ali zasigurno otvara prostor za raspravu.
Biti ljudskim bićem kojim drugi vladaju zasigurno nije u duhu vjere, jer Bog je stvorio čovjeka da zajedno s Bogom vlada nad cijelom prirodom, ali da nikada čovjek ne gospodari nad čovjekom.
Zato, doista možemo govoriti kako je položaj žene u društvu mjerilo prave čovječnosti i vjere u tom društvu. Dok god bude prisutna i pomisao da je muškarac savršen čovjek, a žena neuspjeli, spriječen muškarac (Aristotel), čini se da povijesno uvjetovana svijest ljudi, pa i mislilaca nije još uvijek u stanju otkriti sadržaj. Sigurno je da vjeru još nismo naučili živjeti.
