Kad vidite Anamariju Runtić kako moderno obučena leprša svojom crnom kosom, hoda ulicom i osmijehom koji obara s nogu šarmira sve prisutne u svom društvu, mislit ćete – to dijete nema nikakvih problema u životu! A kad pogledate njezine sportske rezultate, mislit ćete da je ona – čudo od djeteta, piše Slobodna Dalmacija.
Ona i jest čudo, ne zato što je od 2015. godine juniorska prvakinja Europe u taekwondou u Latviji, nego što je sve te uspjehe ostvarila s najtežim oblikom dijabetesa – tip 1.
Anamarija sada ima 17 i pol godina, ide u treći razred Prve jezične gimnazije u Splitu, već nastupa u seniorskoj konkurenciji, a s dijabetesom se bori pune četiri godine.
– Imala sam tada trinaest i pol godina i išla u sedmi razred. Trenirala sam kao kadetkinja u Taekwondo klubu “Marjan” i mislila sam da je cijeli svijet bio preda mnom. A onda je uslijedila upala grla od koje sam se teško oporavljala. Mokrila sam često, stalno bila žedna, izgubila sam tri kilograma i dosta snage.
Bio je to alarm za odlazak u bolnicu gdje mi je dijagnosticiran dijabetes i to najgoreg oblika. Kada sam došla u bolnicu šećer mi je bio nemjerljiv, a prvi mjerljiv bio je 37, a normalne vrijednosti šećera su od 4,4 do 6,6. Da smo zakasnili sat vremena upala bih u šećernu komu – mirno nam govori Anamarija svjesna da se sa šećernom bolesti treba boriti dok je živa.
– Kad imate šećernu bolest, ne može vam u budućnosti biti bolje, nego samo gore ili jednako, i to pod uvjetom da se pridržavate svih uputa liječnika i da pazite na prehranu. Ja sam uz pomoć roditelja, oca Jurice i majke Blanke te sestre Dore to prihvatila kao stanje, a ne kao bolest – ne predaje se ova sportašica kojoj je – nemojte se sada krstiti – s dijabetesom počela velika karijera.
– Nisam do tada imala neke rezultate, a onda su s dijabetesom krenuli i rezultati. Najprije sam se od šoka što imam šećernu bolest htjela ostaviti taekwondoa i da me tjednima nije nagovarao moj trener Alfred Čurepić, govoreći mi da mogu, da znam, da hoću, da moram, ja bih bila bivša. Te 2013. sam nakon povratka iz bolnice i nakon te dijagnoze osvojila Kadetsko prvenstvo Hrvatske, a nakon toga i slomila ruku i nedovoljno oporavljena sam otišla na Kadetsko prvenstvo Europe u Bukureštu gdje sam ispala u prvom kolu.
Dijabetes me je naučio na stalnu i svakodnevnu borbu, a ta borba je donijela i svjetske rezultate kao i titulu juniorske prvakinje Europe gdje sam tri od četiri borbe dobila prekidom s ukupnom razlikom poena 58:15 – ističe Anamarija.
Dok je bila 21 dan u bolnici i Anamarijini roditelji su morali proći dvotjednu edukaciju na kojoj su učili kako se ponašati i što učiniti s djetetom koje ima dijabetes.
– Moj otac je privatni poduzetnik, mama je nastavnica razredne nastave i nema ni jednog mog natjecanja da oni nisu sa mnom. Otac uvijek, mama kako joj obaveze u školi dozvoljavaju. Oni znaju prepoznati moje zdravstveno stanje u svakom trenutku i da mi i ne mjere šećer znaju u kojoj je on fazi i u kakvom sam stanju.
Nije rijetkost da mi otac preko tribine dobaci glukozni bombon koji mi trener donese do tatamija ili neki napitak koji me digne. Problem mi jedino znaju stvoriti uzastopne borbe, na primjer kad prođem u polufinale, a finalna borba je za desetak minuta. Ali i tada se nekako snađemo u situaciji kad nemaš vremena izmjeriti šećer.
S treninzima je lakše jer uglavnom treniram u isto vrijeme,u 20 sati, ali se i tada zna dogoditi da zaustavim na minutu-dvije vježbanje kako bih nešto popila ili gricnula jer ta namirnica ili napitak trebam uzeti baš u to vrijeme – govori Anamarija koja uvijek mora u organizam unositi onoliko kalorija koliko će na treningu potrošiti – ni više ni manje.
Anamarija nam opisuje jedan svoj dan s dijabetesom.
Tijekom dana četiri puta uzima inzulin, ona mora jesti i šest puta dnevno. Tako unosi 2300 kalorija, a da se ne bavi sportom dnevni unos bio bi ne više od 1900 kalorija.
– Opet se tu mora izračunati visina, težina, dakle indeks tjelesne mase, tip šećerne bolesti i niz drugih elemenata. Kako sam ja visoka 175 cm i teška 60 kilograma i kako radim dosta teške treninge, moj dnevni ritam prehrane izgleda ovako: ujutro pojedem 80 grama žitarica i dva i pol decilitra mlijeka i jednu jabuku. Onda dolazi užina u 10.50 koja se sastoji od voća do 200 grama.
Od podne do dva slijedi ručak koji se sastoji od 100 grama kruha, 90 grama puretine, govedine ili piletine. Kroz popodne od 18 do 20 sati pojedem 75 grama kruha s nekim sirnim namazom. E i uvijek mogu jesti koliko hoću juhe za ručak. Navečer oko 21 sat popijem jogurt ili tako nešto. Mogu ja pojesti i kolač, ali onda moram povećati dozu inzulina što ga si dajem četiri puta dnevno prije obroka ili izbaciti nešto iz prehrane što mogu inače jesti, ali što bi mi moglo povećati šećer.
Ako je baš visok šećer, bodem se odmah u stomak jer inzulin brzo dolazi u krv, a ako je normalno stanje, onda se bockam u ruku, nogu, rame. Možeš malo odstupiti od prehrane, ali digitron, vaga i mjerenje težine i tablica vrijednosti namirnica su uvijek prisutni u našem domu.
Nekada mi dosadi i pomislim: O Bože, daj mi samo jedan dan da jedem koliko hoću i što god hoću, a znam da taj dan nikada neće doći. Vi nemate pojma koliko ja stvarno volim jesti – smije se Anamarija.
Ovu priču objavljujemo dan prije Svjetskog dana šećerne bolesti koji se obilježava 14. studenoga, a Anamarija svoju misiju edukacije bolesnih i zdravih već ostvaruje nekoliko godina.
– Imala sam nedavno u Zadru na Trećem obiteljskom simpoziju za dijabetičare motivacijsko predavanje o načinu života sa šećernom bolesti. Otvoreno istupam, pišem tekstove jer ne mislim da život prestaje kada tijelo napadne šećer. Život traje, samo se za taj život više trebaš boriti – zaključuje ova simpatična i uspješna mlada djevojka koja je odlična učenica u jezičnoj gimnaziji.
– Tu nisam prva kao u taekwondou, ali eto po učenju u razredu mogu ući u top 10, a ima nas 28-ero. S ocem i majkom sam obišla gotovo cijelu Europu i impresionirale su me građevinska remek-djela u Londonu, Rimu, Pragu, Toskani, Barceloni itd… Planiram studirati povijest umjetnosti ili u Italiji ili ovdje u Hrvatskoj, voljela bih biti restauratorica.
I tu ću se trebati namučiti kao u sportu, ali tu sam, a tu su i moji roditelji kojima sam poslala poruku nakon što sam postala prvakinja Europe: Iza svakog djeteta koji vjeruje u sebe stoji roditelj koji oduvijek vjeruje u svoje dijete, a istu takvu poruku su moji roditelji primili od obiteljske prijateljice doktorice Željke Roje kada sam osvojila Croatia Open 2014.
To mi i mama i tata drže na zaslonima svojih mobitela, ali i u srcu jer oni su moje srce kao i seka Dora, koja je tri godine mlađa od mene, a koja je treća kadetkinja u Europi s prvenstva u Francuskoj. Ta 2015. je za nas dvije mlade Runtićke bila jako uspješna godina i bit će ih ako Bog da još – optimistična je Anamarija.
