Iako sam bio žigosan kao ideološki uskogrudan, ja to nisam po političko-ideološkom habitusu

Još nisam sreo glasača HDZ-a koji bi imao nešto protiv toga da ostanem ministar kulture, poručio je među ostalim Zlatko Hasanbegović u najnovijem intervjuu koji je dao za Večernji list.

U nastavku prenosimo dio intervjua iz Večernjeg lista.

Kako se osjećate kada vas Milorad Pupovac apostrofira kao čovjeka koji nije podoban da bude član Vlade, dok s druge strane nikada takve kritike nije upućivao sadašnjem premijeru Srbije Aleksandru Vučiću koji je u mladim danima radio nemjerljivo gore stvari.

“Naravno, riječ je o dvostrukim mjerilima. Međutim, upozorio bih na jedan drugi detalj. Milorad Pupovac je prije svega legitimni politički predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. I kada bi se u cijelom mojem i intelektualnom i političkom razvitku na moja leđa mogla staviti hipoteka protusrpskog stajališta, protusrpskog govora ili populističkih protusrpskih nastupa, to bi bilo donekle i razumljivo.

No Pupovac mi zapravo stavlja na teret ideološku hipoteku vezanu na neki način uz unutarhrvatske odnose i različita iščitavanja svih povijesnih kontroverzija u 20. stoljeću, što se zapravo ne bi trebalo očekivati od nekoga tko je prije svega predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. Ovdje u biti imamo problem stanovite političke podvojenosti u kojoj se ne zna kada je Milorad Pupovac legitimni srpski politički prvak, a kada je neka vrsta neformalnoga ideologa hrvatske ljevice ili ukupnog arbitra hrvatske politike.”

Hoćete li onda ostati ministar u budućoj Vladi Andreja Plenkovića?

“U ovoj fazi pregovora uopće se ne razmišlja o kadrovskim rješenjima, već se traži saborska većina koju će očigledno činiti zastupnici HDZ-a i Mosta. Po proceduri je potpuno jasno da budući mandatar predlaže ministre parlamentarnoj većini, a rezultati izbora, pogotovo preferencijalni glasovi, pokazuju da birači HDZ-a, na temelju čijih glasova će buduća Vlada biti formirana, nemaju ništa protiv toga da ostanem ministrom kulture. Oni očigledno smatraju da sam taj posao radio dobro. Još nisam sreo glasača HDZ-a koji ne želi da ja budem ministar kulture.”

Tako su se izjasnili birači, ali što misli predsjednik stranke i budući premijer? Kažete da niste razgovarali o konkretnim pozicijama, ali ste, pretpostavljam, razgovarali o stavovima?

“O tome nije bilo dubljeg razgovora. O mome djelovanju, o meni kao članu HDZ-a i, ako hoćete, intelektualcu gospodin Plenković je u nekoliko navrata govorio vrlo pozitivno. Dakle, temeljno je ustavno načelo da vlast proizlazi iz naroda, a parlamentarna većina iskaz je volje toga istog naroda.”

Može li se govoriti o tome da u HDZ-u postoje dvije struje? Jedna desnocentristička, a druga desna? Jeste li vi predstavnik te desne struje?

“To je vrlo pojednostavnjeno gledanje. HDZ je velika stranka i naravno da u njoj postoje različita mišljenja i različiti pogledi, ali ih veže zajednički program. Zapravo su ovi izbori pokazali da su samo dobro sastavljene liste, u kojima se mogu prepoznati različiti pogledi unutar same stranke, dobitna kombinacija.

Mislim da nakon svih iskustava – spleta okolnosti koje su dovele do pada Vlade, odstupanja gospodina Karamarka i izbora gospodina Plenkovića – tek se sada stvaraju pretpostavke da se HDZ u političko-ideološkom i svjetonazorskom smislu izgradi u koherentnu političku organizaciju koja će uvažiti sve legitimne sastavnice i baštine i harmonizirati ih u jednu cjelinu. Jedan od problema HDZ-a nakon 2001., ali i prije toga, bila je bezidejnost u svjetonazorsko-ideološkom smislu, a s druge strane svođenje stranke u jedan konglomerat interesnih grupacija koje nisu imale nikakvu posebnu ideologiju, već je borba za moć bila jedina poveznica među njima.”

Jeste li vi zagovornik lustracije?

“To je kompleksno pitanje. Postoje razni oblici lustracija. Uvijek sam naglasak stavljao na lustraciju u simboličnom smislu. Dakle, prekid sa svim protudemokratskim baštinama i u krajnjoj liniji protuhrvatskim koje su prethodile stanju uspostavljenom 30. svibnja 1990. godine. U tom sam smislu često govorio, ne zbog nekakvih jakobinskih nagnuća, već iz praktičnih razloga, o potrebi postizanja minimalnog konsenzusa o 30. svibnja 1990. godine kao jednoj vrsti nulte godine, trenutka kojim počinje društveni, državno-pravni i politički razvitak u kojem se očigledno može prepoznati ogromna većina hrvatskog naroda.”

Jeste li kao povjesničar i političar osjetili da u hrvatskom javnom životu još uvijek postoje tabui?

“Postoje tabui, ali sam protivnik svih tabua. To je također jedan relikt života u komunizmu koji je sam po sebi predstavljao jedan veliki tabu. Tada je stvoren oblik dvostrukoga morala, jedna vrst mimikrije koja se oblikovala tako da jedno mislimo kod kuće, drugo javno govorimo, a treće radimo. Mislim da s time trebamo prekinuti. Sve stvari treba demistificirati i o svemu govoriti otvoreno i zapravo se naučiti jednoj vrsti kulture dijaloga. Često su mi zamjerali moju tezu da povjesničari nisu egzorcisti i da oni ne ustanovljuju dobro i zlo, već da pokušavaju rekonstruirati povijesnu stvarnost onako kako je ona uistinu egzistirala.”

Vas u javnosti percipiraju kao čovjeka Tomislava Karamarka. U kakvim se odnosima s njim?

“Tomislava Karamarka poznavao sam i prije nego što sam ušao u politički život i HDZ. Njegov dolazak na čelo HDZ-a tekao je u znaku jedne vrste ideološkog zaokreta i prekida s bezidejnošću kakva je obilježavala stranku u razdoblju prije njega.

To nas je povezalo, ali je taj zaokret u suštini ostao na razini općih fraza i nikada nije zadobio dublje intelektualno utemeljenje. Nikada nisam bio ničiji čovjek niti ću to ikada biti. Ljudi se ne odričem ni onda kada posrnu zbog opravdanih ili neopravdanih razloga. Bit ću uvijek svoj čovjek kojega određuje isključivo vlastito političko uvjerenje i savjest.”

Koji su najveći problemi koje ste detektirali u hrvatskoj kulturi?

“Ključni problemi su ideološka monopolizacija, klijentelizam, nepotizam i privilegiji. Te bih pojmove označio i ključnim riječima koji obilježavaju problem hrvatske kulture. Iako sam bio žigosan kao ideološki uskogrudan, ja to nisam po svom temeljnom političko-ideološkom habitusu. Ja sam starčevićanac i slobodar. Upravo ti krugovi koji su me napadali bili su nositelji jedne vrste monopolizacije, ideologizacije i posvajanja hrvatske kulture. Dakle, hrvatsku kulturu treba demonopolizirati, stvoriti temeljne institucionalne pretpostavke da ona bude prostor istinskoga kulturnog pluralizma i slobode.”

Ako sam vas dobro shvatio, u hrvatskoj se kulturi ne ravna po izvrsnosti, nego po nekim “rodijačkim” i sličnim drugim vezama?

“O tome su govorili oni koji izravno stvaralački sudjeluju u hrvatskom kulturnom životu. Ne bih tome ništa ni dodao ni oduzeo.”

Do sada se niste jasno odredili o ulozi Zdravka Mamića u hrvatskom nogometu, posebice u Dinamu.

“To je kompleksno pitanje, a ja sam ovdje u svojstvu ministra kulture. Od mene se ne očekuje da se izjašnjavam o svim fenomenima. Ali načelno, ja sam izdanak navijačke subkulture koja je, po mojem mišljenju, jedan od najvažnijih društvenih fenomena kasnoga socijalizma i u idejnom i u estetskom i političko-nacionalnom smislu. Navijačka subkultura bila je i ostala vrsta bunta, idealizma i otpora autoritetu. Svaka pametna politika to treba uvažavati, ali i činjenicu da je tribina, što god o tome mislili, glas naroda.”

Facebook Komentari