Nešči je davno rekel kako su Olimpijske igre prije svega velesajam farmaceutske industrije, a zatim sponzorske, proizvođačke, medijske i drugih.
Taj isti, nomina sunt odiosa kaj je rekel pametni Ciceron, isto je tak rekel da su na Igrama svi ili barem 99,9% svih dopingirani, te da je samo pitanje tko ima više love za bolji doping koji još nije na testu. U tom svetlu iskrena vera u izvornost i isključivu športsku narav olimpijskog športa je najveće od svih preseravanja, a uz nju tzv. „kritičko prosuđivanje“ licemjerje je par excellence. Tuzemno shvaćanje športa nastavlja se dodatnim licemjerjem na ovo omniprezentno.
Fascinantno je naime kak su Hrvati licemjerni kaj se dotikavle športa. Štoviše, morti se dela o jednoj bitno protu-športskoj naciji. U stanju su dočekati primjerice rukometaše ili košarkaše kad osvoje čak i treće mesto, vjerujući u niz gluposti, čega je najbolji simbol izraz “BRONCA ZLATNOG SJAJA”, ali nisu u istom broju i s istim izvornim oduševljenjem i zaluđenošću spremni dočekati osvajače zlata u pojedinačnim športovima i to ne samo one od kojih se medalja očekuje temeljem vjerojatnosti, nego one koji su izvorna iznenađenja. Misle da je pomalo nevažno i blentavo dojti na trg, istaknuti hrvatska obilježja i pokloniti se takvim športašima.
Razumijevanje športa u Hrvata identično je razumijevanju športskog fenomena (popularnosti, marketinga, financijskog uspjeha, rezultatskog uspjeha), ali ne i samog športa (same igre, vještine). Tome je tak zato kaj se Hrvati slabo bave športom i rekreativno i amaterski, tj. kretanje im nije dio načina života (trčanje zadnji tren u kladionicu nije šport, nego ovisnost). Uz to, Hrvati su u vrhu EU po pretilosti i postaju sve pretiliji čemu su među puno suuzroka pri vrhu nekretanje (sedenje) i nezdrava hrana (zle pekarnice). To vodi do nepostojanja želje za kretanjem kaj se tak skladno i elegantno spaja s nerazumijevanjem samog športa. Ljudi vole reći da su se 3-4 godine bavili ovim ili onim športom, ali isto tak da se već godinama ne bave čak niti rekreativno, ili na prvi pogled rekreativno, ali to nema svrhu samo u sebi, nego neku daljnju.
Navedeno i cijeli niz drugih suuzroka vodi do toga da primjerice na Jelačić placu 50.000 ljudi ne bu dočekalo npr. veslače, atletičare, streličare, tekvandoiste, gimnastičare, itd. koji buju osvojili medalje (nisu ih „uzeli“, jer „uzimanje“ ne spada na šport, nego „osvajanje“, jer se medalje „izbore“, a „uzeti“ medalju može reći samo potpuna športska indolentna seljačina), ali bu 50.000 ljudi dočekalo momčad koja je osvojila broncu propustima suparnika prije čega je svojom groznom igrom i lošim vođenjem zgubila polufinale. To je svakak licemjerno čak i od jedne protu-športske nacije kao što su Hrvati.
Velim samo to da treba „ogoliti šport“. Oljuštiti ž njega slojeve fenomena dok se ne pokaže kaj on danas zaista jest. Ne velim, a još manje nagovaram bilo koga na bilo kaj, a najmanje na to da ide nekam dočekati koga jer „to delaju i drugi“ ili „jer je to in“. Naime, to bi tak bilo ne poništavanje licemjerja i preseravanja manjim preseravanjem ili čak izvornošću, nego dvostruko licemjerje. Jedino kaj velim da se o športu trebao razgovarati jednostavno, jasno, glasno, precizno i argumentirano, po mogućnosti iz vlastitog pa makar i rekreativnog i amaterskog iskustva, jer to je danas jedini preostali stvarni šport, dok sve ostalo spada prije svega na fenomene športa od kojih su neki navedeni ovde na početku.
Prof.dr.sc Kristijan Krkač
