Piše: Dražen Prša
Tomislav Merčep zaboravljeni heroj, u kršćanskom poimanju junaka – zaboravljeni svjedok, mučenik !!!
Teško je, uistinu započeti bilo kakav tekst koji je povezan s Domovinskim ratom, jer u silnim obmanama odvojiti razumno od nerazumnog postalo je gotovo nemoguće.
U nizu optužnica koje su se podizale protiv hrvatskih branitelja, u krivotvorenju istine o Domovinskom ratu, o pritisku međunarodne zajednice, o dizajniranoj politici koja godinama nije prohrvatska ni ratni doministar unutarnjih poslova Tomislav Merčep nije bio pošteđen.
Proglašen je krivim za ratni zločin nad srpskim civilima u Pakračkoj Poljani 1991. godine te osuđen na pet i pol godina zatvora. Osuđen, jer nije kako se navodi u presudi ni spriječio ubojstvo obitelji Zec.
Osuđen i zaboravljen. Zaboravljen i od onih koji ga smatraju herojem i od onih koji misle da je ratni zločinac. Ipak s jednom razlikom. Ovi potonji su uvijek tvorci neke svoje istine, bez savjesti kao temelja slobodnog i pravednog društva, bez onog osobnog moralnog čina koji prethodi društvenom za kojim toliko žudimo.
Nakon šokantnih izjava Mire Bajramovića krajem listopada 1997. godine Tomislav Merčep tada u interviewu za TV Mrežu govori: “Pravna država djeluje samo onda kada treba djelovati protiv Hrvata i protiv onih koji su stvarali ovu hrvatsku državu, i mi smo sve manje zadovoljni tom pravnom državom. Ja Mira Bajramovića ne poznajem. Tomislav Merčep nikoga nije uhapsio, a još manje nekoga držao u zatvoru. Pa nisam ja netko tko može nekoga držati u zatvoru! … Tomislav Merčep ne prijeti nikome. Međutim, zasigurno nisam čovjek koji u nedogled trpi nepravdu. Tražim zaštitu hrvatske pravne države!”
Hrvatska pravna država nije zaštitila Tomislava Merčepa. Hrvatska država nikada nije, a bojim se da i neće razumjeti da svaka zemlja koja bez uvjerljivih dokaza hapsi, osuđuje, omalovažava, prezire svoje heroje dok joj istovremeno zločinci i ubojice slobodno šeću, biva prezrena i od onih koji su skrojili ovakvu politiku. Prezrena i bez poštovanja od međunarodne zajednice. I to nije ništa drugo doli životna filozofija, aksiom.
I ne zaboravimo, svaka nacija imala je, ima i mora imati svoje heroje, jer sve što je kroz povijest gradilo jednu naciju ne bi se moglo stvoriti da nije bilo onih koji su za to bili spremni umrijeti. To je bio i Nikola Šubić Zrinski i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i kroz povijest mnogi hrvatski domoljubi. To su i naši branitelji u Domovinskom ratu. Svi oni kao heroji i kao putokaz i opomena kako se voli domovina.
Da nije bilo heroja ne bi bilo ni nas, niti tisućljetnog sna o vlastitoj državi. Razumije li politika težinu svega. Čini se da ne. Zapravo, sigurno ne, jer da razumije ni ovaj tekst ne bi imao ovako obojanu notu, niti bi Tomislav Merčep bio zaboravljeni heroj, ili možda bolje u kršćanskom poimanju junaka – zaboravljeni svjedok, mučenik.
Moj duboki naklon i jedno veliko od srca hvala za sve poginule, živuće legende, heroje, branitelje, a tebi dragi moj Tomo kažem izdrži, valjda će svijest pojedinaca koji imaju moć u rukama proraditi, i da će uskoro doći vrijeme kad ćemo sjediti za stolom, suznih očiju sjećati se svih onih koji nisu više s nama, koji su omogućili u našoj Domovini nepravdi i zlu da optužuje, sudi, zatvara i proganja one koji su bili nesalomljivi branik naše Domovine.
