Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
1970. godine u rubrici Osvrti časopisa Jezik Dragutin Pavličević objavio je osvrt pod naslovom „Značaj, značajka, značenje“ (vol. 18, br. 5, 1970:153-4). On primjećuje kako se srpska riječ „značaj“ u značenju „važno“ i „izrazito“ sve više rabi u novinama (navodi Vjesnik) umjesto hrvatske riječi „značenje“ u istom značenju (u drugom značenju „značajno“ se hrvatski kaže „obilježje“, „značajka“ ili „karakter“ o čemu ovdje nije riječ).
Pavličević eksplicitno kaže kako zadržavanje riječi značaj znači „odbacivanje hrvatske jezične tradicije“. Slično ponavlja i novija internetska stranica „Hrvatski jezični portal“ navodeći „važnost“, pri čemu je druga sličnoznačnica „karakter“ (iako čini ono što Pavličević prigovara).
Navedeni osvrt je važan jer svakim danom sve više ili manje razumijemo što znači riječ „znȁčāj“ u nazivu „Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“. Ako se ostavimo riječi „sustav“ koja je grecizam čija je potpuna istoznačnica hrvatska riječ „sustav“ (od lat. systēma i dalje od grč. σύστημα koje znače složiti zajedno ili staviti zajedno, dakle, su-staviti) i čija uporaba nije jasna niti književno, a još manje tehnički, ali je objašnjiva nepismenošću zakonopisca, preostaje nam riječ „značaj“ koja dolazi iz navedenog izvora.
Za značenje riječi značaj nasuprot riječi značajka ili važnost ne pomaže nam arhesemiotičko istraživanje značenja riječi znak, jer se značajno rabi kao važno, istaknuto, vrijedno, ozbiljno, pa čak i znakovito. Ako se radi o riječima hrvatskog jezika, a ne o tuđicama za koje imamo hrvatske istoznačnice, te ako se radi o tehničkim terminima koji u obliku tuđica nemaju nikakvo posebno tehničko značenje, a oboje je čini se razvidno, onda je notorno nejasno zašto se u nazivu zakona umjesto izraza „sistemski značaj“ (grecizam+srbizam) ne rabi izraz „sustavna važnost“ (ili sl. što su hrvatske riječi).
Moguće da je riječ o prepisivanju inozemnih zakona što je ustaljena praksa hrvatskih zakonopisaca otprilike istih onih zadnjih 27 godina koliko se razvijao i temeljni uzrok čiji je navedeni zakon učinak. Moguće je kako je zakonopisac nepismen u materinskom jeziku što nije teško zaključiti iz poredbe tzv. hrvatskog pravnog nazivlja ponovno zadnjih 27 godina u odnosu na prethodno razdoblje. Moguće je kako je zakonopisac želio zvučati pametnije nego što zaista jest u čemu je svakako uspio ako je o tome za zaključiti iz nerazumijevanja spomenutog tuzemnog i sličnih mu inozemnih zakona. Moguće je na koncu kako se radi o navedenim i drugim uzrocima koji zajednički suuzrokuju nerazumijevanje.
Paradoks tog zakona je potpun ako se u obzir uzme da navedeni zakon nastoji spasiti što se spasiti da u privatnim kompanijama u hrvatskom vlasništvu od strane hrvatske zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti koristeći neopravdano već u samom nazivu zakona ne-hrvatske riječi, ili kraće nastoji učiniti nešto iznimno tuzemno koristeći već i u opisu čina inozemne riječi. Sudeći prema rečenom, ovaj hrvatski zakon koji se tiče hrvatske nije hrvatski već vlastitim nazivom, a kakav je dalje nije tema ove napomene, ali svakako je zgodna ilustracija pri početku kritike čestog opravdanja tog istog zakona, od strane službenika tih istih vlasti, kao nečega što štiti „nacionalni interes“.
Na koncu dodajmo da je prema Ustavu RH hrvatski jezik u službenoj uporabi u Republici Hrvatskoj, a zakoni su svakako službena stvar, što ovaj zakon već nazivom čini dvojbenim s obzirom na ustavnost. Ne treba ovdje odlaziti ni u kakvo jezično čistunstvo, a još manje u razlikovanje između slobodnog prihvaćanja i nasilnog nametanja tuđica, kako bismo shvatili primjenu ove poteškoće na načelo koje kaže kako je jezik dio kulture; napose onaj službeni i književni, a koja ovdje kaže da RH nije osobito niti jezično, a niti gospodarski kulturna država.
