Piše: Silvana Oruč
Famozna Istanbulska konvencija Vijeća Europe, o čijoj se ratifikaciji u Hrvatskoj, ozbiljno razmišlja u sebi ima jednu izrazitu nelogičnost.
Naime, njeno se usvajanje opravdava time da je riječ o prvom pravno obvezujućem i sveobuhvatnom međunarodnom mehanizmu borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Istodobno, ta Konvencija koja štiti žene dokida termin spola. Umjesto spola, Istanbulska konvencija uvodi koncept roda koji je uvjetovan kulturološki i koji zapravo nema veze s biološkim karakteristikama. Čemu onda uopće donositi Konvenciju čiji je, kako tvrde, prvi cilj zaštititi žene od nasilja, kad se istim dokumentom briše pojam žene kao spola?!
Iako je u Europskom parlamentu Istanbulska konvencija nedavno usvojena i to s popriličnim brojem glasova, pitanje je hoće li je i kako ratificirati zakonodavstva država članica Europske unije. Naime, brojne države članice već su izrazile skepsu prema takvom dokumentu navodeći da postojećim zakonima u svojim državama već štite žene žrtve nasilja. Jedna od njih je i Njemačka koja je odbila ratifikaciju Istanbulske konvencije s obrazloženjem da su sve te norme uključene u njihove antidiskriminacijske zakone, pa i u sam Ustav.
U Hrvatskoj se mogu čuti slične kritike. Dakako, nitko među kritičarima ne spori da u jednoj državi mora biti zavedena nulta stopa tolerancije kad je u pitanju nasilje nad ženama i nasilje općenito.
Istanbulska konvencija uspostavlja standarde zaštite žrtava nasilja kao što su dostupnosti centara za pomoć, telefonske linije za pomoć žrtvama nasilja, te jamče kazneni progon počinitelja svih oblika nasilja.
No, Hrvatska već deset godina sve to ima u svom zakonodavstvu, u tzv. antidiskriminacijskom zakonu, kao i u Ustavu. Ostali zakoni i pravilnici postupanja u slučaju obiteljskog nasilja do detalja razrađuju sve moguće situacije, od postupanja policije kada primi poziv do eventualnog smještanja u sigurnu kuću žrtve, udaljavanja nasilnika u obitelji, te jasne sudske kazne. No, ono gdje Hrvatska pada, pitanje je primjene svega toga.
Nažalost, kada se dogodi najgore i kada se višegodišnje ili dulje zlostavljanje žene završi na najgori mogući način, njenom smrću, redovito čitamo kako je nasilnik već bio priveden, ali je pušten. Nerijetko, kada žena prijavi nasilnika, i sama zaradi prekršajnu prijavu zbog remećenja javnog reda i mira ili slično. Dakle, unatoč zakonima koji su daleko razrađeniji nego što to propisuje Istanbulska konvencija u praksi imamo katastrofalnu situaciju. Odnosno, slučaj da vrlo često svi koji bi u određenom lancu bili dužni i sposobni prepoznati i razlikovati žrtvu od nasilnika, to nisu u stanju. Ili to ne žele napraviti. A to ne može popraviti nikakva konvencija. Pa ni ova Istanbulska.
No Istanbulska se konvencija na meti kritika nije našla zbog toga već zbog njenih skrivenih namjera. Jer ako joj je zaista cilj zaštititi žene žrtve nasilja, čemu im istodobno dokidati pravo da budu žene.
Konvencija je duboko ušla na sklizak teren svjetonazorskih pitanja i opravdano i nužno je sumnjati u njene prave ciljeve. Čemu nametanje tzv. rodne ideologije kao standarda?!
Naime, Istanbulska konvencija sadrži definiciju pojma „rod“ koja unosi nesuglasje između čovjekova spola kao spola i društvene dimenzije spola, jer polazi od teze da su spol i njegova društvena dimenzija dvije odvojene i nepovezane stvarnosti, za što nema nikakva utemeljenja u znanosti, kao ni u realnosti nego isključivo proizlazi iz nametnute tzv. rodne ideologije.
Preneseno na svakodnevni rječnik, djecu ne određuje njihov spol, već će postati ono u što ih se usmjeri, ovisno ono kako ih se odgaja. I laiku je apsolutno jasno da je riječ o znanstveno potpuno nepotvrđenoj teoriji.
Odnosno o čistom šarlatanstvu koje nema veze sa zdravom pameću i koje za cilj ima sasvim nešto drugo. No, kada bi se ta neprirodna ideologija primjenjivala u praksi, to bi za sobom povuklo niz problematičnih i opasnih posljedica. Jedna od njih je i ograničavanje primarne uloge roditelja u odgoju i odlučivanju o obrazovanju vlastite djece u skladu sa svojim vjerskim i drugim uvjerenjima.
Sasvim sigurno došlo bi i do ugrožavanja vjerskih sloboda i vrlo vjerojatno stigmatiziranjem vjerskih zajednica zbog njihova tumačenja nauka koje se razlikuje od rodne ideologije. I konačno, i samo obrazovanje bi moralo pretrpjeti ozbiljne izmjene. Kada se svemu doda i još jedna odredba Istanbulske konvencije da je abortus isključivo pravo žene na svoje tijelo, a ne duboko etičko i moralno pitanje, odnosno odluka o životu i smrti drugog bića, jasno je da je riječ isključivo o nametanju ideologije.
