Poznati PR stručnjak Thomas Bauer objavio je opširan osvrt na 35. obljetnicu vukovarske tragedije, u kojem se prisjetio obrane grada, hrvatskih branitelja i političkih okolnosti koje su obilježile Domovinski rat. Istaknuo je kako bitka za Vukovar nije bila isključivo sukob Hrvata i Srba, nego i sukob dvaju različitih političkih sustava, slobodne i demokratske Hrvatske te autoritarne Srbije pod vodstvom Slobodana Miloševića.
Bauer je posebno naglasio kako su se na hrvatskoj strani borili i pripadnici srpske nacionalnosti, dok su se na suprotnoj strani našli i Hrvati, među kojima su bili pripadnici agresorske JNA, ali i prisilno mobilizirani ročnici.
Kao primjer naveo je svjedočanstvo Dragutina Špaca, hrvatskog branitelja i sudionika obrane Vukovara, koji je o tim događajima govorio u podcastu Marina Marinića.
Vukovar nije bio samo bitka Srba i Hrvata
Prema Bauerovu viđenju ratna zbivanja u Vukovaru treba promatrati i kroz politički i ideološki kontekst raspada bivše Jugoslavije. Smatra kako su Slobodan Milošević i tadašnji srbijanski politički vrh pokušali spriječiti hrvatsku neovisnost oslanjajući se na velikosrpsku politiku, ali i nasljeđe komunističkog sustava.
Bauer je istaknuo kako je upravo borba između demokratske Hrvatske i autoritarnog režima u Srbiji trajno oblikovala njegova politička i društvena uvjerenja.
Kao klasični liberal, naglasio je važnost slobode pojedinca, demokracije i prava naroda da samostalno odlučuje o svojoj budućnosti. Pritom se pozvao i na političku filozofiju Johna Lockea, jednog od najpoznatijih zagovornika individualnih sloboda.
Hrvatska i Srbija 35 godina poslije
Uspoređujući današnju Hrvatsku i Srbiju, Bauer je istaknuo kako je Hrvatska u proteklim desetljećima postala članica Europske unije, NATO-a, Schengenskog prostora i eurozone, dok Srbiju smatra politički nedovoljno udaljenom od nasljeđa Miloševićeva režima.
Ipak, poručio je kako Hrvatskoj ne treba biti cilj likovati nad stanjem u susjednoj državi, nego se usmjeriti na vlastiti razvoj i mogućnost demokratskih promjena u Srbiji.
Upozorio je i na opasnosti populizma, političke demagogije i ekstremizma, istaknuvši kako Hrvatska mora nastaviti razvijati kvalitetne institucije koje će služiti građanima, a ne same sebi.
O simbolima Domovinskog rata: Ne uključuje to ekstremizme
Poseban dio objave Bauer je posvetio raspravama o simbolima i pjesmama iz Domovinskog rata, među kojima je izdvojio oznaku HOS-a i pjesmu Bojna Čavoglave.
Smatra kako se povijesni kontekst njihove uporabe tijekom obrane Hrvatske ne smije zanemarivati u današnjim raspravama. Podsjetio je na svjedočanstvo vukovarskog branitelja Darka Zlodija, koji je u podcastu Marina Marinića govorio o tome koliko je pjesma Bojna Čavoglave značila hrvatskim zatočenicima u logoru u Srijemskoj Mitrovici.
Prema tom svjedočanstvu, pjesma im je davala snagu i nadu tijekom zatočeništva.
Bauer smatra kako se povijesna uloga pojedinih simbola i pjesama mora promatrati u kontekstu vremena u kojem su nastali i korišteni, a ne isključivo kroz današnje političke rasprave.
Institucije moraju biti sluge naroda
U nastavku objave Bauer se osvrnuo na stanje hrvatskih institucija, upozorivši kako razvoj države ne bi trebao počivati na njezinoj veličini, nego na kvaliteti institucija i njihovoj odgovornosti prema građanima.
Kao primjere problema naveo je slučaj u Gospiću i ubojstvo u bolnici Jankomir, ističući kako institucije ne smiju biti ohola i bešćutna birokracija, nego servis građana.
Bauer je poručio kako se u javnosti i društvu mnogo više prostora treba posvetiti ljudima koji su u Vukovaru i na drugim bojištima pokazali iznimnu hrabrost, riskirajući vlastite živote u obrani Hrvatske.
Objavu je zaključio zahvalom svim braniteljima koji su sudjelovali u obrani zemlje, kao i onima koji su u toj borbi izgubili život ili trajno narušili svoje zdravlje.
“Hvala svima koji su u toj misiji dali ili riskirali život i zdravlje. Neka im je vječna slava i hvala“, poručio je Thomas Bauer.
Thomas Bauer:
“Bitka u Vukovaru nije bila samo bitka Srba i Hrvata. Konačno, dosta Srba časno se borilo na hrvatskoj strani, a isto tak, bilo je i Hrvata na srpskoj strani. Neki sramno, u samom vrhu agresorske JNA, a neki prisilno, kao ročnici, često lancem i lokotom zatvoreni u transporter i poslani u smrt, kak je nedavno u Marinićevom podcastu svjedočil genijalni Zagorec Dragutin Špac, jedan od heroja obrane grada.
Bila je to ujedno i bitka između Slobinih i Kadijevićevih komunističkih ostataka Juge i slobodne i demokratske Hrvatske. Sloba je zaigral na kartu Načertanija i davnog velikosrpskog obećanja da buju se u slučaju pokušaja odcjepljenja s Hrvatima obračunali tak da amputiraju Dalmaciju i Slavoniju, ali bazično, taj kreten i njegova luda žena bili su notorni komunisti. Nije ovo dan za ideološka prepucavanja, ali ak imalo sumnjate u ovu činjenicu, pitajte nekog informiranog Srbijanca.
Možda malo subjektivno, ali mene ta borba demokratske i slobodne Tuđmanove Hrvatske i diktatorske komunističke Slobine Srbije zauvijek oblikovala i duhovno i intelektualno. Zato uvijek, u svim ratovima, navijam za one koji su barem nešto demokratskiji i slobodniji, iako jasno da u svim zaraćenim zemljama pate i sloboda i demokracija.
Nedemokratske despocije u kojima vlada verbalni delikt, u kojima se neistomišljenike progoni, zatvara i ubija, zapravo i nisu države, bez obzira na međunarodno pravo i članstvo u UN-u. To su feudi raznih diktatora i silnika u kojima vlada srednjevjekovna logika.
Kao klasični liberal vjerujem u ljudsku dobrotu i čovjeka kao plemenitu jedinku. Iako nisam vjernik nego agnostik, slijedim učenje očeva te ideologije poput Johna Lockea koji su smatrali da je Bog čovjeka stvoril da bude slobodan, a ne nečiji rob ili potlačen i potčinjen drugim osobama protiv svoje volje. Isto vredi za skupove ljudi koji svojevoljno, osjećajem pripadnosti čine naciju. Ak narod ima slobodu odlučiti o svojoj sudbini, vjerujem da bu nastojal izbjegavat ratove, smrt i razaranje. Na to ga se može nahuškat samo diktatom, silom i propagandnim ispiranjem mozga.
Danas, 35 godina nakon tih tužnih dana studenog, Hrvatska je demokratska i slobodna država. Članica Europske unije, Natoa, Schengena i Eurozone, a nadajmo se uskoro i OECD-a. Srbija se pak nije puno pomaknula, tam je praktički do prije neki dan vladal režim koji je kopipejstal Slobinu retoriku, propagandu, pa i kadrove na čelu s Vučićem. Ne treba bit zlurad, treba se nadati da su tamo moguće korjenite promjene koje buju ih napokon izvukle iz gliba u kojem stoje već 40 godina.
No to je ipak njihova stvar, mi se moramo okrenut sebi i budućnosti, pazit se populizma i jeftine političke demagogije te svih oblika ekstremizama.
To definitivno ne uključuje simbol HOS-a pod kojim su ljudi tada, 1991. branili i Vukovar, hrabrošću viđenom malo puta u ljudskoj povijesti. A ne uključuje niti Bojnu Čavoglave jer je također u Marinićevom podcastu, moj dragi Darko Zlodi, legenda BBB i vukovarski branitelj, izjavil da su logoru u Mitrovici svi naučili riječi prvi put kad su ju čuli prek tranzistora. Davala im je snagu da prežive. Ak su to ekstremizmi i fašizmi, onda je RH ekstremistička i fašistička država, a svi znamo da nije i prestanite gurat tu debilnu tezu.
Ne treba razvijat državu obimom nego kvalitetom institucija koje nam ne smiju biti na sramotu, poput inspekcijskog fijaska u Gospiću ili divljačkog ubojstva u bolnici Jankomir. Moraju biti sluge naroda, a ne ohola i bešćutna uhljepska birokracija, sama sebi svrha.
Svima nam češće pred očima trebaju bit heroji koji su u Vukovaru, ali i drugim bojišnicama, protiv svake logike, vojne procjene i objektivne snage, prkosili molohu koji je sve gledal hladno, kalkulantski, s primislima o teritorijalnoj ekspanziji, pljački, ubijanju i porobljavanju dojučerašnjih suseda. Oružjem koji su mahom kupile bogatije Hrvatska i Slovenija, čiji je jedini grijeh bil da se žele odhrvat otrovnom zagrljaju šizofrenih beogradskih kabadahija.
Hvala svima koji su u toj misiji dali ili riskirali život i zdravlje. Neka im je vječna slava i hvala”.







