“Doživljavao sam ga kao svoga drugoga oca“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić na izvanrednoj konferenciji za medije u Đakovu, prisjećajući se života, služenja i bogate ostavštine preminulog nadbiskupa Marina Srakića.
Nadbiskup i metropolit u miru mons. dr. Marin Srakić ostat će trajno zapisan u povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije kao jedan od njezinih najvećih biskupa. Istaknuo je to đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić na izvanrednoj konferenciji za medije održanoj u utorak 3. studenoga 2026. u Nadbiskupskom domu u Đakovu, povodom smrti nadbiskupa Srakića.
Govoreći o životu i djelovanju pokojnog nadbiskupa, mons. Hranić posebno je izdvojio njegovu ulogu tijekom Domovinskog rata, sazivanje Druge biskupijske sinode, pohod pape Ivana Pavla II. Đakovu i Osijeku, uspostavu Đakovačko-osječke crkvene pokrajine, skrb za Srijemsku biskupiju te iznimno bogatu znanstvenu i pisanu ostavštinu.
“Vjerujem da će mons. dr. Marin Srakić ostati zabilježen u povijesti naše biskupije kao jedan od velikih biskupa. Svakako je najveći među našim biskupima bio biskup Strossmayer, ali vjerujem da će, poput biskupa Mandića, biskupa Krtice i drugih velikih biskupa koje smo imali, i on ostati zapamćen kao velik i zapažen biskup“, poručio je nadbiskup Hranić.
Hrabrost i služenje u najtežim vremenima
Nadbiskup Srakić cijeli je svoj život bio duboko povezan s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom, kojoj je služio samozatajno, predano i velikodušno. Za svećenika je zaređen u 23. godini života, a za biskupa 1990. godine, u vrijeme velikih društvenih i političkih promjena.
Već godinu dana poslije Hrvatsku je zahvatio Domovinski rat, a Srakić je tada pokazao posebnu hrabrost i odlučnost. Unatoč opasnostima, odlazio je pohoditi okupirane župe na istoku Hrvatske, među kojima su bili Ilok i Šarengrad. Do njih je putovao preko Mađarske, Vojvodine i Srbije, želeći ostati uz svoje svećenike i vjernike u najtežim trenucima.
Nakon rata i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja prepoznao je da se ljudi koji se vraćaju u svoje domove više ne mogu promatrati kao prije ratnih stradanja. Smatrao je da im je potrebna posebna duhovna i pastoralna pomoć, mogućnost razgovora, izražavanja boli i zajedničkog promišljanja u svjetlu Božje riječi.
Upravo iz takvog promišljanja proizašla je odluka o sazivanju Druge biskupijske sinode, koju je nadbiskup Hranić opisao kao svojevrsnu Magnu Cartu pastoralnog djelovanja nadbiskupije.
Sinoda koja je obilježila život nadbiskupije
Nadbiskup Srakić nije želio da sinoda bude tek niz službenih zasjedanja, nego proces u koji će biti uključeni svećenici, redovnici, redovnice i vjernici laici.
Želio je omogućiti ljudima da u svojim župama iznesu mišljenja, teškoće i iskustva te zajedno promišljaju o budućnosti Crkve na ovom području. Posebnost tog pothvata bila je i činjenica da prethodna biskupijska sinoda u Đakovačkoj biskupiji nije održana više od 300 godina.
“Nadbiskup Marin prepoznao je pravi trenutak za njezino sazivanje. Bio je tada na početku svoje biskupske službe, tako da je mogao sinodu iznijeti do kraja te stajati iza njezinih odluka“, istaknuo je Hranić, javlja nadbiskupija.
Među važnim događajima njegove službe svakako je i posjet pape Ivana Pavla II. Osijeku i Đakovu 7. lipnja 2003. godine. Taj je dan, kako je Srakić često znao govoriti, zlatnim slovima upisan u povijest nadbiskupije.
Dvije godine poslije ostvaren je još jedan važan iskorak: Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu postao je sastavnicom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, čime je višestoljetna teološka obrazovna tradicija dobila novi akademski i društveni značaj.
Zaslužan za novu crkvenu pokrajinu i očuvanje Srijemske biskupije
Posebno važan dio Srakićeve ostavštine odnosi se na uspostavu nove crkvene pokrajine i ponovno osamostaljenje Srijemske biskupije.
Nadbiskup Srakić prepoznao je potrebu da Crkva u Slavoniji i Srijemu dobije vlastitu crkvenu pokrajinu, a Srijemska biskupija ponovno svoga biskupa. Pritom je inzistirao na očuvanju njezine povezanosti s Đakovačko-osječkom nadbiskupijom, kako bi joj se osigurala potrebna svećenička i materijalna potpora.
Riječ je o važnoj odluci za opstanak katoličkih zajednica u Srijemu, gdje su župe malobrojne, a mogućnosti samostalnog uzdržavanja ograničene.
Hranić je istaknuo da je upravo zahvaljujući takvom rješenju očuvan veći broj svećenika koji djeluju u Srijemskoj biskupiji, a osigurana je i kontinuirana pomoć iz Đakova.
Briga za Srijemsku biskupiju ostala je važna i u Srakićevoj posljednjoj oporuci, u kojoj je posebno zamolio da se nastavi skrbiti o njezinoj budućnosti i vjernicima koji ondje žive.
Četrnaest svezaka pisane ostavštine
Nadbiskup Marin Srakić iza sebe je ostavio iznimno vrijedno znanstveno i pisano nasljeđe. Bio je profesor povijesti i moralne teologije, a osobito se posvetio istraživanju povijesti Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Njegovi radovi, propovijedi, članci, izvješća i povijesni zapisi prikupljeni su i objavljeni u opsežnoj ediciji. Premda se prvotno planiralo izdati svega dva ili tri sveska, na kraju je objavljeno jedanaest svezaka, a nakon njegova umirovljenja 2013. godine još četiri.
Posebno se istaknuo proučavanjem biskupske službe Josipa Jurja Strossmayera. Sustavno je istraživao i uređivao njegove korizmene poslanice i druge važne tekstove, nastojeći suvremenim čitateljima približiti Strossmayerovu duhovnu i pastoralnu dimenziju.
“Njegovom smrću, držim, izgubili smo najboljega živućeg poznavatelja povijesti naše nadbiskupije. Gdje god biste nešto dotaknuli, on je o tome nešto znao. Bio je živa enciklopedija, osobito kada je riječ o povijesti i životu naše nadbiskupije“, rekao je nadbiskup Hranić.
Bio je mudar savjetnik i čvrst predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
Nadbiskup Srakić obnašao je brojne odgovorne službe u Crkvi. Bio je pomoćni biskup, biskup koadjutor, dijecezanski biskup, prvi nadbiskup i metropolit Đakovačko-osječke nadbiskupije, a pet godina bio je i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.
Hranić ga je opisao kao razboritog, smirenog i diskretnog čovjeka koji je, kada je bilo potrebno, znao zauzeti čvrst stav.
Unatoč odgovornim službama, nije bio čovjek koji je nametao svoje mišljenje. Posebno je to došlo do izražaja u njegovu odnosu prema nasljedniku, kojemu je znao prepustiti odgovornost i slobodu odlučivanja.
„Kada sam ga prvi put došao pitati za mišljenje, nakon što mi je iskreno rekao što misli, dodao je: ‘Ali sada, Đuro, idi pitaj i druge. Na kraju sjedni, razmisli i sam donesi odluku. Ti moraš stajati iza svoje odluke. Moje je prošlo i ne bi bilo dobro da sada preko tebe ponovno negdje imam utjecaja. Ti si sada dijecezanski biskup. Ti sada preuzimaj odgovornost i računaj na moju podršku’“, prisjetio se Hranić.
Doživljavao sam ga kao svoga drugoga oca
Posebno emotivan dio konferencije bio je posvećen osobnom odnosu dvojice nadbiskupa.
Đuro Hranić prisjetio se kako ga je Srakić 1977. godine dočekao na vratima sjemeništa kao novi rektor te ga pratio tijekom svećeničke formacije i teološkog studija. Poslije ga je imenovao tajnikom Druge biskupijske sinode, a zatim i svojim pomoćnim biskupom.
Punih dvanaest godina Hranić je bio njegov pomoćni biskup, a njihov odnos, kako je istaknuo, nikada nije bio opterećen napetostima ili borbom za utjecaj.
“Ja osobno doživljavao sam ga kao svoga drugoga oca. U njemu sam imao dobroga oca, podršku, sugovornika i mudroga savjetnika“, rekao je nadbiskup Hranić.
Dodao je kako je Srakić znao biti mudar i nenametljiv mentor, dajući savjet, ali istodobno poštujući slobodu osobe kojoj povjerava odgovornost.
Smatra da je njihov odnos mogao biti primjer svećenicima i biskupima, osobito u međusobnom poštovanju prethodnika i nasljednika.
Posljednji dani i miran odlazak
Govoreći o posljednjim danima života nadbiskupa Srakića, Hranić je otkrio da je pokojni nadbiskup imao 90 godina te da mu se zdravstveno stanje postupno pogoršavalo nakon loma kuka u srpnju ove godine.
Posljednjih dana bio je izrazito slab i onemoćao, a prestao je uzimati hranu i tekućinu. Nekoliko dana prije smrti primio je sakrament bolesničkog pomazanja. Iako više nije mogao jasno govoriti, pratio je molitvu i sudjelovao u njoj.
Nadbiskup Hranić posjetio ga je posljednji put večer prije smrti, oko 21 sat. Prema njegovu svjedočanstvu, nadbiskup Srakić tada više nije mogao komunicirati, ali je još uvijek čuo što mu govore i reagirao na pojedine stvari.
Preminuo je mirno, bez posebnih bolova.
“Upravo sam to sinoć vidio. Duboko je disao i jednostavno stao. Eto, bila je to jedna smirena, blažena smrt. Predajemo ga Gospodinu u ruke“, rekao je Hranić.
Molio je oproštenje onima koje je možda povrijedio
U završnom dijelu konferencije nadbiskup Hranić osvrnuo se na oporuku pokojnog nadbiskupa, u kojoj je Srakić posebno pozvao svećenike na zajedništvo, suradnju i međusobno bratstvo.
U oporuci je također zamolio oproštenje svih koje je tijekom svoje službe možda povrijedio ili ražalostio, svjestan da odgovorne crkvene odluke ponekad mogu utjecati na ljudske sudbine.
Hranić je na kraju izrazio vjeru da je pokojni nadbiskup primljen u Božje milosrđe i da je pronašao dobrodošlicu u Očevoj kući.
“Vjerujem da je i nadbiskup Marin naišao na takvu dobrodošlicu u kući Očevoj“, zaključio je nadbiskup Đuro Hranić.
Odlaskom mons. dr. Marina Srakića Đakovačko-osječka nadbiskupija izgubila je velikog pastira, teologa, povjesničara i crkvenog čovjeka. Iza njega ostaju djela, odluke i duhovno nasljeđe koje će nastaviti oblikovati život Crkve u Slavoniji i Srijemu.
