Poljud ispunjen ljudima koji uglas pjevaju Mišine pjesme nije bio neprimjeren spektakl, nego izraz ljubavi prema čovjeku koji je obilježio generacije. Oni koji su kritizirali takav oproštaj možda bi trebali pogledati kako se od svojih glazbenih i sportskih legendi opraštaju u drugim tradicionalno katoličkim zemljama.
Oproštaj od Mate Miše Kovača na splitskom Poljudu izazvao je snažne emocije, ali i određene kritike. Nekima je zasmetalo što je posljednji ispraćaj glazbene legende imao obilježja velikog glazbenog događaja, uz nastupe kolega, tisuće okupljenih ljudi, zajedničko pjevanje i posljednji krug lijesa oko nogometnog travnjaka.
No zašto bi to bilo neprimjereno?
Mišo Kovač nije bio samo pjevač. Bio je fenomen koji je nadilazio glazbu, generacije, regionalne granice i društvene podjele. Njegove pjesme znale su se u obiteljima, na stadionima, u konobama, na svadbama i u trenucima najveće osobne tuge. Poljud je zato bio prirodno mjesto na kojem se moglo pokazati koliko je značio ljudima.
A takav način oproštaja nije nikakva hrvatska iznimka. Naprotiv, u brojnim tradicionalno katoličkim zemljama javni ispraćaji velikih umjetnika, sportaša i nacionalnih simbola imaju dugu tradiciju.
Italija: Kada cijeli grad pjeva za svoju legendu
Talijani dobro znaju kako izgleda oproštaj od čovjeka koji je obilježio jednu epohu.
Kada je 2020. preminuo Paolo Rossi, junak talijanske reprezentacije koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 1982., njegov je lijes ispraćen u katedrali u Vicenzi. Na oproštaju su sudjelovali njegovi nekadašnji suigrači, a sportska povijest i nacionalni ponos bili su dio posljednjeg ispraćaja.
Napulj je 2015. priredio veličanstven oproštaj glazbeniku Pinu Danieleu. Nakon službenog vjerskog ispraćaja, tisuće ljudi okupile su se na Piazza del Plebiscito. Pjevale su njegove pjesme i pokazale koliko je bio duboko povezan s identitetom svojega grada.
U Italiji se takvi trenuci ne promatraju samo kao privatni oproštaji od pokojnika, nego i kao događaji od posebnog kulturnog i društvenog značaja.
Argentina i Brazil: Oproštaj koji prerasta u nacionalni događaj
Kada je 2020. preminuo Diego Maradona, Argentina je gotovo stala. Njegovo tijelo bilo je izloženo u predsjedničkoj palači Casa Rosada, a deseci tisuća ljudi došli su odati počast nogometnoj legendi.
U Napulju, gradu u kojem je Maradona postao gotovo mitska figura, navijači su ispred stadiona i na ulicama stvarali improvizirana spomen-mjesta s fotografijama, svijećama i drugim simbolima sjećanja.
Brazil se na sličan način oprostio od Ayrtona Senne 1994. godine. Njegov pogreb imao je obilježja državnog događaja, a golema povorka pratila je lijes ulicama Sao Paula. Milijuni ljudi bili su pogođeni smrću čovjeka koji je za mnoge predstavljao mnogo više od sportskog prvaka.
Portugal i Španjolska: Kada glazba postane dio oproštaja
Portugal se 1999. oprostio od Amalije Rodrigues, kraljice fada. Njezin ispraćaj okupio je brojne građane, a njezina glazbena ostavština postala je dio nacionalnog identiteta.
U Španjolskoj je 2006. preminula Rocío Jurado, jedna od najvećih zvijezda tradicionalne španjolske glazbe. Njezin oproštaj u rodnoj Chipioni okupio je brojne obožavatelje, koji su pjesmom i pljeskom odali počast umjetnici koju su smatrali svojom.
Luciano Pavarotti ispraćen je u katedrali u Modeni 2007. godine, uz tradicionalne katoličke napjeve, spojeni su vjerski i operni svijet. Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je kada je unutar katedrale puštena povijesna audio-snimka Pavarottijeve izvedbe Puccinijeve arije “Nessun dorma”, što je izazvalo dugotrajan pljesak unutar crkve. Slijedio je nastup tenora Andree Bocellija koji je otpjevao sakralnu skladbu “Ave Verum Corpus”. Neponovljivo.
Na državnom sprovodu supruga i menadžera Celine Dion u bazilici Notre-Dame u Montrealu (istoj crkvi gdje su se vjenčali), sam preminuli je prije smrti odabrao glazbeni program. Dok je obitelj ulazila, s razglasa je tiho svirala njezina pjesma “Trois heures 20”. Misa je bila strogo katolička, no na samom izlasku iz bazilike, dok je Celine pratila lijes, crkvom je odjeknuo njezin veliki svjetovni hit “Pour que tu m’aimes encore”.
U takvim kulturama glazba nije nešto što se mora isključiti u trenutku smrti. Ona postaje način izražavanja tuge, zahvalnosti i ljubavi.
Hrvatska ima svoje primjere
Ne moramo ići daleko da bismo razumjeli takav način oproštaja.
Sjetimo se Olivera Dragojevića. Kada je 2018. preminuo, Split i cijela Hrvatska oprostili su se od njega na način koji je nadilazio uobičajene pogrebne ceremonije.
Na komemoraciji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu njegove su pjesme pjevali kolege, prijatelji i okupljeni. Potom je uslijedio oproštaj na splitskoj Rivi, a tisuće ljudi i brojne brodice ispratile su ga prema njegovoj Veloj Luci.
Nitko razuman u tome nije trebao vidjeti nepoštivanje pokojnika. Bio je to izraz ljubavi prema čovjeku čije su pjesme postale dio života milijuna ljudi.
Poljud nije bio koncert. Bio je posljednji pozdrav.
Upravo zato oproštaj od Miše Kovača na Poljudu treba promatrati u pravom kontekstu.
Tisuće ljudi nisu došle na stadion zbog glazbenog spektakla. Došle su zbog Miše. Pjevale su njegove pjesme jer su upravo kroz njih desetljećima stvarale uspomene, slavile, tugovale i pronalazile dio vlastitog identiteta.
Kada je lijes obišao travnjak Poljuda uz pjesmu “Poljubi zemlju“, a potom stadion napustio uz “Samo nas nebo rastavit može“, to nije bio pokušaj pretvaranja pogreba u zabavu. Bio je to oproštaj na mjestu koje je Miši mnogo značilo, uz pjesme koje su pripadale njemu i njegovoj publici.
Katolička vjera i dostojanstvo posljednjeg ispraćaja ne znače da zajednica mora svoju tugu izražavati isključivo u tišini. Molitva, pjesma, zajedništvo i sjećanje mogu biti dio istog oproštaja.
Naravno, svaki javni ispraćaj mora poštovati pokojnika, njegovu obitelj i vjerski karakter pogreba. Ali to ne znači da se ljubav tisuća ljudi mora mjeriti količinom tišine.
Mišo je desetljećima pjevao za narod. Narod se od njega oprostio pjesmom. Što je u tome neprimjereno?
Poljud je pokazao da postoje ljudi čije pjesme ne završavaju njihovom smrću. A Mišo Kovač svakako je bio jedan od njih.
U izravnom prijenosu na HTV-u Mišin prijatelj Dražen Zečić je HTV-ovoj novinarki Mirti Šurjak kazao kako vjeruje da bi Mišo volio ovakav oproštaj.
“A kad se vratimo kasnije u svoje sobe, trebamo se pomoliti za njegovu dušu”, kazao je Zečić.
“Je li sve ovo trebalo organizirati? Onaj kome se ne sviđa, neka prebaci program ili ugasi televiziju. Mi slavimo našeg Mišu i slavit ćemo ga uvijek. Mi to s ponosom govorimo, jer kad u pet sati 30.000 ljudi „skine” (besplatnu) ulaznicu za ovaj oproštaj, nemamo o čemu razgovarati” kazao je Tomislav Mrduljaš te dodao da su organizatori ponosni na sve ovo, a kome se ne sviđa, “nije morao doći”, prenijela je Slobodna Dalmacija njegovu izjavu HRT-u.
VIDEO Mišu Kovača Poljud je ispratio u veličanstvenoj atmosferi: Emotivno uz njegove pjesme…
