Umjetna inteligencija sve se snažnije probija u zdravstveni sustav, a već u sljedećem desetljeću mogla bi preuzeti dio poslova koje danas obavljaju liječnici. Takva budućnost obećava bržu, dostupniju i jeftiniju zdravstvenu skrb, ali otvara i ozbiljna pitanja: tko će odgovarati za pogrešnu dijagnozu, kako će se štititi podaci pacijenata i hoće li kvalitetno liječenje postati privilegija najbogatijih?
Film „Elysium”, znanstvenofantastično ostvarenje iz 2013. godine s Mattom Damonom u glavnoj ulozi, prikazuje distopijsku budućnost u kojoj bogati žive na luksuznoj svemirskoj postaji, daleko od bolesti, siromaštva i prenapučenosti na Zemlji. Dok povlašteni imaju pristup naprednoj medicini i tehnologiji, ostatak čovječanstva bori se za osnovne uvjete života i zdravstvenu skrb.
Upravo bi takav scenarij, upozoravaju stručnjaci, mogao postati relevantan i u stvarnom svijetu, posebno ako razvoj umjetne inteligencije u medicini nastavi napredovati bez jasnih pravila i plana za njezinu primjenu.
Umjetna inteligencija mogla bi postati liječnik već tijekom sljedećeg desetljeća
Zamislimo muškarca u pedesetim godinama koji dolazi liječniku zbog bolova u prsima. Danas bi liječnik razgovarao s njim o simptomima, provjerio krvni tlak i puls, proučio njegovu zdravstvenu povijest te, prema potrebi, zatražio EKG, krvne pretrage ili rendgensku snimku. Na temelju prikupljenih informacija procijenio bi postoji li mogućnost srčanog udara, angine pektoris ili nekog manje opasnog problema.
Takav proces uskoro bi mogao izgledati potpuno drukčije. Umjetna inteligencija mogla bi analizirati zdravstvene podatke, prepoznavati simptome, predlagati dijagnoze i preporučivati odgovarajuće terapije, a u određenim slučajevima čak i samostalno donositi medicinske odluke.
Kako piše Fast Company, upravo se takva transformacija zdravstvenog sustava nazire već danas. Anmol Madan, računalni znanstvenik i poduzetnik u zdravstvenoj tehnologiji, smatra da bi u sljedećih deset godina umjetna inteligencija mogla preuzeti velik dio uobičajenih zdravstvenih zadataka i svakodnevnog praćenja pacijenata.
Razlozi za takav razvoj prilično su jasni. Zdravstveni sustavi suočavaju se s nedostatkom liječnika, rastućim troškovima i sve većim pritiskom na medicinsko osoblje. Automatizacija bi mogla ubrzati obradu pacijenata, smanjiti administrativno opterećenje i omogućiti da liječnici više vremena posvete složenim slučajevima.
Četiri razine razvoja koje bi mogle promijeniti medicinu
Madan predlaže model koji razvoj umjetne inteligencije u zdravstvu dijeli na četiri razine. Sličan pristup već postoji u automobilskoj industriji, gdje su definirani stupnjevi autonomne vožnje, od jednostavne pomoći vozaču do potpuno samostalnog upravljanja vozilom.
Prva razina: medicina bez automatizacije
To je sustav kakav većinom poznajemo danas. Liječnici postavljaju dijagnoze, određuju terapije i donose odluke o liječenju. Iako se koriste napredni medicinski uređaji, laboratorijske pretrage i dijagnostičke metode, konačna procjena uglavnom ostaje u rukama medicinskih stručnjaka.
Druga razina: umjetna inteligencija kao pomoć liječnicima
Ova faza već je u tijeku. Umjetna inteligencija pomaže u analizi medicinskih snimki, otkrivanju mogućih znakova raka, prepoznavanju genetskih rizika i obradi velikih količina zdravstvenih podataka.
Njezina je uloga zasad prvenstveno podrška liječnicima. Algoritmi mogu uočiti obrasce koje bi čovjek teško prepoznao u kratkom vremenu, ali konačnu odluku i dalje donosi medicinski stručnjak.
Prema podacima američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) koje navodi Fast Company, do ljeta 2026. odobreno je više od 1500 algoritama temeljenih na umjetnoj inteligenciji i strojnom učenju za primjenu na tržištu. Oko 76 posto njih odnosi se na radiologiju. Njihova je zadaća uglavnom poboljšati dijagnostičke mogućnosti, a ne zamijeniti radiologe.
Treća razina: algoritmi samostalno donose medicinske odluke
Ovo je faza koja bi mogla izazvati najveće promjene. Umjetna inteligencija više ne bi bila samo pomoć liječniku, već bi samostalno donosila dio odluka o dijagnozi i liječenju.
Primjer takvog potencijala već je pokazalo istraživanje u području psihijatrije. Tim stručnjaka iz tvrtke Ginger, u kojem su surađivali računalni znanstvenici i psihijatri, razvio je model strojnog učenja koji je pomagao u odabiru odgovarajućeg antidepresiva za pacijente.
Sustav je uzimao u obzir simptome, zdravstvenu povijest, druge bolesti, lijekove koje pacijent koristi i njegove životne navike. U usporedbi s procjenama iskusnih psihijatara, model je u nizu stvarnih slučajeva odabrao odgovarajući početni lijek u više od 90 posto slučajeva.
Takva tehnologija mogla bi biti posebno korisna u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, praćenju kroničnih bolesti i mentalnom zdravlju. Umjetna inteligencija mogla bi preuzeti jednostavnije slučajeve, dok bi liječnici bili dostupniji pacijentima kojima je potrebna složenija medicinska procjena.
Četvrta razina: potpuno autonomna zdravstvena skrb
Najdalja i zasad teško zamisliva faza podrazumijeva da umjetna inteligencija preuzme gotovo sve medicinske odluke. Ljudski liječnici uglavnom bi nadzirali sustave, provjeravali njihovu sigurnost i sudjelovali u njihovu razvoju i poboljšavanju.
Ipak, Madan smatra da je potpuno autonomna medicina udaljena desetljećima. Čak i kada bi tehnologija postala dovoljno napredna, društvu bi trebalo mnogo vremena da prihvati zdravstvenu skrb bez izravnog sudjelovanja ljudskih liječnika.
Najveći problem nije samo dijagnoza, već ono što umjetna inteligencija ne može vidjeti
Iako algoritmi sve uspješnije analiziraju medicinske podatke, pred njima je još jedna velika prepreka: ljudsko tijelo i zdravstveno stanje ne mogu se uvijek razumjeti samo na temelju brojki i nalaza.
Pacijenti liječnicima često ne otkrivaju sve informacije. Ponekad ih je sram govoriti o određenim navikama, neke simptome smatraju nevažnima, a dodatne poteškoće stvaraju jezične i kulturne razlike.
Liječnici pritom koriste mnogo više od onoga što piše u medicinskom kartonu. Promatraju pacijenta, slušaju način na koji govori, primjećuju njegove reakcije i povezuju različite informacije kako bi dobili što potpuniju sliku zdravstvenog stanja.
Umjetna inteligencija napreduje i u prepoznavanju izraza lica, pokreta i govora, a razvijaju se i senzori koji bi strojevima mogli omogućiti bolje razumijevanje dodira, temperature i pritiska. Ipak, razlika između ljudske sposobnosti opažanja i današnje tehnologije još je velika.
Upravo bi taj jaz mogao biti jedna od najvećih prepreka razvoju potpuno autonomne medicine.
Tko će odgovarati ako umjetna inteligencija pogriješi?
Osim tehničkih ograničenja, otvara se niz ozbiljnih pitanja na koja zdravstveni sustavi još nemaju jasne odgovore.
Što će se dogoditi ako algoritam postavi pogrešnu dijagnozu? Tko će snositi odgovornost za pogrešnu terapiju? Kako će se regulirati naplata pregleda koje obavlja umjetna inteligencija? Što će biti s liječnicima i drugim zdravstvenim djelatnicima ako dio njihova posla preuzmu algoritmi?
Posebno je važno pitanje dostupnosti. Hoće li napredna zdravstvena tehnologija biti dostupna svima ili će kvalitetniju skrb dobivati samo oni koji je mogu platiti?
Film „Elysium” upravo prikazuje takvu podjelu: tehnologija postoji, medicina je iznimno napredna, ali pristup njezinim prednostima nije jednak za sve.
Kako upozorava Fast Company, bez jasnih regulatornih pravila, zaštite privatnosti i odgovarajućeg ekonomskog modela, razvoj umjetne inteligencije mogao bi dodatno produbiti postojeće nejednakosti u zdravstvu.
Budućnost medicine nije u zamjeni liječnika, već u suradnji čovjeka i stroja
Jedna od najvažnijih poruka Madanova razmišljanja jest da umjetna inteligencija u medicini ne bi trebala jednostavno zamijeniti ljude. Njezin bi razvoj trebao biti usmjeren na nadopunjavanje liječničkog znanja, rasterećenje zdravstvenih djelatnika i poboljšanje skrbi za pacijente.
Liječnici i medicinske sestre i dalje će imati važnu ulogu u provjeri rezultata, razvoju algoritama i osiguravanju njihove sigurnosti. Istodobno će regulatorna tijela morati pronaći ravnotežu između poticanja tehnoloških inovacija i zaštite pacijenata.
Umjetna inteligencija mogla bi donijeti medicinu koja je brža, jeftinija i dostupnija, ali samo ako se njezina primjena razvija odgovorno.
Potpuno autonomni liječnici možda neće postati stvarnost još nekoliko desetljeća. Ipak, promjene su već počele, a ključno pitanje više nije hoće li umjetna inteligencija postati dio zdravstvenog sustava, već kako ćemo osigurati da njezin razvoj bude u interesu svih pacijenata, a ne samo onih koji si mogu priuštiti najbolju tehnologiju.
