Tekst novinara Slobodana Mufića na Indexu, u kojem problematizira ono što naziva novom „domoljubnom paranojom“ u Hrvatskoj, izazvao je oštre reakcije dijela javnosti. Na njegove prozivke odgovorili su psihijatar dr. Herman Vukušić i, kako smo jučr izvijestili, kirurg i višegodišnji najdoktor dr. Hrvoje Tomasović, obojica vrlo oštrim i polemičnim objavama.
Mufić je u tekstu “Tko nije s njima, nije Hrvat. Dobro došli u novu domoljubnu paranoju” pisao o, kako tvrdi, sve izraženijem određivanju toga tko je dovoljno Hrvat u dijelu hrvatskog javnog prostora. Kao primjere naveo je Zvonimira Bobana, Slavena Bilića i Renea Bitorajca, koji su posljednjih tjedana bili predmet žestokih kritika iz nacionalno i konzervativno orijentiranog dijela javnosti.
Vukušić: Nisi junak, nisi heroj, a nisi baš niti pametan
Na Mufićev tekst reagirao je Herman Vukušić, koji je svoju objavu naslovio: „BOBO, RATNI DRUŽE: NISI JUNAK, NISI HEROJ, A NISI BAŠ NITI PAMETAN“.
Vukušić se pritom osvrnuo na Mufićeve ratne godine, ali i na njegove tvrdnje o Bobanu, Biliću i Bitorajcu.
Govoreći o Zvonimiru Bobanu, Vukušić navodi da činjenica da je bivši nogometaš tijekom sukoba na Maksimiru 1990. godine mogao biti ozbiljno ozlijeđen ili ustrijeljen ne znači da je danas izuzet od javne kritike.
“Nakon 1990. uslijedile su ratne godine u kojima je puno nas moglo biti ustrijeljeno po raznim travnjacima, pašnjacima, šumama i gudurama, pa nas to ne štiti od javne kritike“, poručio je Vukušić.
Posebno se osvrnuo na aktualne kritike vezane uz Bobanove prijedloge za novi stadion.
Bilić i Dežulović
Vukušić se osvrnuo i na Slavena Bilića, svog daljnjeg rođaka, ali je naglasio da ga ne želi analizirati kroz prizmu sportskih rezultata hrvatske reprezentacije.
Kao problem ističe Bilićev odnos prema novinaru i publicistu Borisu Dežuloviću, odnosno njihovu javnu gestu pomirenja nakon ranijih kontroverzi vezanih uz Dežulovićeve tekstove o Vukovaru.
Vukušić pritom navodi da mu je Bilić daljnji rođak te dodaje osobnu poruku:
Slavene, je@%&#o te Boris!
Na kraju te dionice objave poručuje da se njegova poruka može odnositi i na Mufića.
Najviše polemike izazvao slučaj Bitorajca
Najžešće riječi Vukušić je rezervirao za Renea Bitorajca i njegov angažman u filmu Lordana Zafranovića “Zlatni rez ’42 – Djeca s Kozare“, u kojem glumi Maksa Luburića.
Vukušić smatra da je Bitorajac morao biti svjestan mogućih političkih i društvenih posljedica sudjelovanja u takvom projektu. Tvrdi da je riječ o projektu koji će, prema njegovu tumačenju, biti iskorišten u političke svrhe.
U svojoj objavi Vukušić ponovno problematizira način na koji se u Hrvatskoj govori o Jasenovcu, ustaškom režimu i hrvatskoj povijesti, pritom iznoseći tezu o postojanju Jasenovačkog mita.
Za Bitorajca navodi da je zbog svojih ranijih javnih istupa, kako smatra Vukušić, morao biti svjestan mogućih kontroverzi oko filma.
Vukušić također brani svoj raniji poziv na bojkot proizvoda koje reklamira Bitorajac, uključujući Ožujsko pivo.
“Ako se Biturajcu ne sviđa moj poziv na bojkot Ožujskog piva dok ga on i slični reklamiraju, neka mi se slobodno javi osobno, a ne preko Bobe iz Švedske“, poručio je.
Na kraju objave dodao je kratku poruku proizvođaču: “Ožujsko, može to i bolje.“
Tomasović: Zazivaju ponovno neki novi Bleiburg
Na Mufićev tekst reagirao je i, kako je jučer objavila Hrvatska danas, kirurg Hrvoje Tomasović, koji je njegovu analizu dočekao još žešćim riječima.
Tomasović tvrdi da Mufić u svom tekstu njegove prijatelje i njega stavlja na svojevrsnu listu za odstrel te upozorava na ono što vidi kao opasnu političku retoriku.
U svojoj objavi spominje Marka Jurića, Igora Peternela, Hermana Vukušića, Tihomira Dujmovića, Narodne reportere, Luku Šarića i Marina Vlahovića, uz sebe.
Tomasović pritom iznosi vrlo tešku i hipotetsku tvrdnju da bi, kada bi ljudi koje opisuje kao ljevičarske aktere imali političku moć, upravo navedene osobe mogle biti među prvima koje bi stradale.
“Kada Slobodan Mufić (…) stavlja moje frendove i mene na njegove liste za streljanje zazivajući ponovno neki novi Bleiburg“, napisao je Tomasović, pritom Mufića nazivajući izrazito pogrdnim izrazima.
Tomasović dalje tvrdi da Mufić svojim tekstom „huška“ političke protivnike na njega i druge osobe koje navodi.
Riječ je, međutim, o njegovoj političkoj interpretaciji i vrlo oštroj reakciji na Mufićev tekst, a ne o utvrđenoj činjenici da je Mufić ikoga pozivao na nasilje.
Mufićev tekst otvorio pitanje granica domoljublja
U središtu cijele polemike nalazi se pitanje tko u Hrvatskoj ima pravo određivati što znači biti domoljub i može li se pojedinca zbog političkog stava, javne izjave, umjetničkog angažmana ili društvenih kontakata proglasiti nedovoljno hrvatskim.
Mufić tvrdi da se u dijelu hrvatske javnosti razvija svojevrsni test domoljubne podobnosti. Kao primjere navodi Bilića, Bobana i Bitorajca, tvrdeći da se njihove biografije i doprinos Hrvatskoj zanemaruju zbog pojedinih stavova, poteza ili suradnji.
Posebno izdvaja Slavena Bilića, nekadašnjeg reprezentativca i člana brončane hrvatske reprezentacije sa Svjetskog prvenstva 1998., koji se posljednjih godina našao na meti dijela nacionalno orijentiranih komentatora.
Mufić navodi i primjere u kojima je Bilić proglašavan “JugoSlavenom Bilićem“ te osobom koja navodno predstavlja problem za hrvatski nogomet zbog svojih političkih i društvenih stavova.
Tri slučaja, jedna velika politička rasprava
Slučajevi Bobana, Bilića i Bitorajca tako su postali dio šire rasprave o tome gdje završava legitimna kritika, a gdje počinje političko ili nacionalno etiketiranje.
Vukušić i Tomasović Mufićev tekst vide kao politički napad na ljude koje smatraju hrvatskim domoljubima. Mufić, s druge strane, tvrdi da upravo takve reakcije potvrđuju njegovu tezu o “domoljubnoj paranoji“ i sve užim kriterijima prema kojima se pojedincima određuje njihova pripadnost hrvatskom nacionalnom identitetu.
Zato mu Vukušić odgovara doslovno: “Iza daleke Švedske javio nam se bivši športski novinar, Slobodan “Bobo” Mufić, da nam preko Indexa poruči kako u Hrvatskoj živimo u nacionalističkoj domoljubnoj paranoji jer se usudimo kritizirati Bobana, Bilića i Biturajca.
Bobo je sa studija prava 1991. regrutiran u hrvatsku vojsku, te je kasnije svoje ratno iskustvo često prepričavao po raznim medijima, uključujući Nu2, a napisao je i knjigu.
Za sebe u tim nastupima veli da nije ratni heroj niti junak, a sudeći po njegovom spomenutom tekstu, nije baš niti pametan.
Krenimo redom:
Za Bobana kaže kako je “malo nedostajalo da bude ustrijeljen 13. svibnja 1990. na maksimirskom travnjaku” što možda i stoji, ali to nikako Bobana ne eskulpira odgovornosti za ono za što ga danas najviše prozivaju – ruglo od prijedloga novog stadiona.
Uostalom, nakon 1990. uslijedile su ratne godine u kojima je puno nas moglo biti ustrijeljeno po raznim travnjacima, pašnjacima, šumama i gudurama, pa nas to ne štiti od javne kritike i zloćestih novinara.
O Bobanu ću spomenuti još samo i to kako se neke njegove bivše športske kolege slažu sa mnom da je on svoj “vritnjak” iz 1990. godine dobro kapitalizirao.
Bilića uopće ne želim spominjati u kontekstu smišljenog prekida kulta hrvatske nogometne reprezentacije, niti loših športskih rezultata, već njegovog pružanja ruke Borisu Dežuloviću debelo nakon Dežulovićevog uvredljivog i degutantnog teksta o Vukovaru
Kako mi je Bilić daljnji rođak, ovdje ću ponoviti samo ono što sam neki dan napisao na mrežama: “Slavene, je@%&#o te Boris!” (A usput može i Bobu)
U Biturajčevom slučaju i osobi sa kvocijentom inteligencije sibirske tundre u zimi trebalo je biti jasno u kakav se projekt upušta sa “Djecom Kozare”, te da će u konačnici postati kotačić u propagandnoj mašini velike Srbije.
Jedno je prava istina o Jasenovcu i ustašama, bez apologetizacije samih zločina, a drugo je perfidna indoktrinacija u službi demonizacije Hrvata kao naroda, za koju je i sama hrvatska Akademija znanosti i umjetnosti rekla da se radi o “Jasenovačkom mitu”.
Treba li išta više reći o “Djeci Kozare” nakon što je taj antihrvatski “film” u klizećem startu za predstojeće izbore u Srbiji sam Aleksandar Vučić nazvao “remek-djelom zapisanim za povijest”?
Biturajcu je, sudeći po njegovim nekim prijašnjim istupima, sve to odavno jasno (premda se sada pravi blentav) pa je posve legitimno pozvati na bojkot proizvoda koje on reklamira.
Stoga, ako se Biturajcu ne sviđa moj poziv na bojkot Ožujskog piva dok ga on i slični reklamiraju, neka mi se slobodno javi osobno, a ne preko Bobe iz Švedske.
P.S.
Ožujsko, može to i bolje”
