Hrvatski PR stručnjak Thomas Bauer komentirao je reakcije u Srbiji nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, ocijenivši kako najveći problem nije samo u činjenici da ga dio javnosti i dalje doživljava kao heroja, nego u izostanku šire društvene katarze nakon ratova i zločina počinjenih 1990-ih.
Bauer smatra da je posebno problematično to što dio srpske javnosti, kako tvrdi, odgovornost za suočavanje s prošlošću prebacuje na druge.
“Tragedija je u tome da je razina zaluđenosti tolika, da je tamo dobar dio plebsa uvjeren kak se katarza trebala dogodit kod drugih, a ne kod njih“, napisao je Bauer.
Vučić vješto jaše na tom valu
U svojoj objavi Bauer se posebno obrušio na politiku srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.
Tvrdi da Vučić koristi postojeće društvene podjele i dodatno ih produbljuje, pritom upozoravajući da takva retorika može imati ozbiljne posljedice.
Bauer navodi i da se Hrvate u dijelu srpskog javnog prostora sve češće označava kao „ustaše“, ali i „naciste“, pri čemu ističe da se takve etikete, prema njegovu mišljenju, koriste i prema hrvatskim političarima poput Tonina Picule.
“Svakom s više od dve moždane stanice jasno je da je to recept za novu katastrofu“, poručio je.
Usporedio ratove 1990-ih i današnju političku retoriku
Bauer u nastavku objave odbacuje argument prema kojem bi se velikosrpska politika mogla objašnjavati isključivo kao reakcija na ustaške zločine iz Drugog svjetskog rata.
Podsjetio je na ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te ustvrdio da su se opravdanja za nasilje mijenjala kroz povijest.
Posebno se osvrnuo na Ratka Mladića i rat u Bosni i Hercegovini, tvrdeći da su se u opravdavanju zločina koristile povijesne reference koje sežu stoljećima unatrag.
Bauer tako povlači paralelu između povijesnih trauma i suvremene političke retorike, upozoravajući da se stare podjele mogu ponovno koristiti za opravdavanje novih sukoba.
Kritizira i dio hrvatskih “antifašista“
U objavi nije poštedio ni dio hrvatske političke i društvene scene.
Bauer tvrdi da pojedini domaći “antifašisti“, kako ih naziva, svjesno ili nesvjesno pomažu relativiziranju velikosrpskih zločina kada govore o navodnoj “ustašizaciji Hrvatske“.
Kao primjer navodi subotnji protuvladin prosvjed u Zagrebu.
“Subotnji protuvladin prosvjed bez ikakve nervoze i praktički bez vidljive policijske prisutnosti, a kamoli represije, tipičan je primjer. Usporedite to sa Srbijom“, napisao je.
Bauer pritom Hrvatsku opisuje kao demokratsku i tolerantnu državu te tvrdi da stanje u Hrvatskoj nije usporedivo s političkom situacijom u Srbiji.
Ovdje je posljednji rat bio Domovinski
Jedna od ključnih poruka njegove objave odnosi se na Domovinski rat.
Bauer ističe da je za Hrvatsku posljednji rat bio Domovinski rat te podsjeća na činjenicu da je agresija na Hrvatsku dolazila iz tadašnje Jugoslavije, odnosno političkog i vojnog središta u Beogradu.
“Ovdje je posljednji rat bil Domovinski, u kojem je agresija kretala iz Beograda, podno istih onih nadvožnjaka s kojih sad ispraćaju Mladića, a ne iz Berlina“, poručio je.
Na kraju objave Bauer snažno brani ljude koji su se tijekom Domovinskog rata suprotstavili agresiji.
Te ljude treba slaviti
Bauer smatra da bi hrvatsko društvo trebalo posebno cijeniti ljude koji su se, kako navodi, slabo naoružani suprotstavili velikosrpskoj agresiji.
“Svaka osoba koja je slabo naoružana stala na crtu velikosrpskom molohu koji ni danas ne pokazuje niti mrvicu kajanja, heroj je čovječnosti i gigant borbe za slobodu i pravdu“, napisao je.
Pritom naglašava da, prema njegovu stavu, politički simboli ili način na koji se netko tada pozdravljao ne bi trebali biti razlog za osporavanje činjenice da su se ti ljudi borili protiv agresije.
“I te ljude treba slaviti“, zaključuje Bauer.
Thomas Bauer:
To kaj se u Srbiji nakon silnih zločina koje su počinili 90-ih nije dogodila katarza i kaj poraženog glupana i zločinca ispraćaju kao heroja i nije najveći problem. Tragedija je u tome da je razina zaluđenosti tolika, da je tamo dobar dio plebsa uvjeren kak se katarza trebala dogodit kod drugih, a ne kod njih.
Vučić vješto jaše na tom valu i dolijeva cisterne benzina na vatru. Hrvati sad već nisu samo ustaše nego i nacisti, a to, zamislite, uključuje i Tonina Piculu. Svakom s više od dve moždane stanice jasno je da je to recept za novu katastrofu, prije svega za Srbe, a potencijalno i za okolne narode.
Da u povijesti nije bilo ustaša, Srbija bi već našla neki razlog za agresiju. Pa nije li upravo zločinac Mladić svoj genocid u Bosni opravdaval osvetom za Bunu protiv dahija koja se dogodila pred 200 godina? Spremni su ić i do drevnog Egipta i Mezopotamije, jer tamo Jovanka Jolić nije incident, više pravilo.
Poveli su uostalom i rat protiv Slovenije koja nije imala ni dahije ni ustaše i temeljito pobili Albance jer eto, nisu ustaše, ali našli su se u krivo vreme na krivom mjestu. Ali zato su ustaše Crnogorci koji ne žele spavat u istom krevetu s Vučićevim polusvijetom.
Sve te etikete samo su pokušaji izlike za velikosrpska zlodjela koja je Vučić osobno potical, a moguće i osobno držal prst na obaraču ili minobacačkoj mini. Kaj su mu nažalost svi drugi, posebno Europa, bili spremni oprostit.
Žalosno je da mu u tome svjesno ili nesvjesno asistiraju i domaći “antifašisti”, smušenjaci i zlice, izmišljajući nekakvu ustašizaciju Hrvatske koja je demokratska i tolerantna država. Subotnji protuvladin prosvjed bez ikakve nervoze i praktički bez vidljive policijske prisutnosti, a kamoli represije, tipičan je primjer. Usporedite to sa Srbijom. Nedavno je izašla i statistika da je Hrvatska praktički jedina europska zemlja u kojoj nije zabilježen niti jedan antisemitski incident. Dosta čudno za podivljale ustaše.
Još je aspurdnije da konstantno zaboravljaju jednostavnu činjenicu da je ovdje posljednji rat bil Domovinski, u kojem je agresija kretala iz Beograda, podno istih onih nadvožnjaka s kojih sad ispraćaju Mladića, a ne iz Berlina.
Svaka osoba koja je slabo naoružana stala na crtu velikosrpskom molohu koji ni danas ne pokazuje niti mrvicu kajanja, heroj je čovječnosti i gigant borbe za slobodu i pravdu. Kak god se taj pojedinac tada pozdravljal i kaj god mu pisalo na grbu vojne odore. I te ljude treba slaviti.
Eto, nije baš komplicirano za shvatit.
