Jednostavna gesta koju često uzimamo zdravo za gotovo mogla bi imati iznenađujuće snažan učinak na način na koji doživljavamo bolna iskustva. Novo istraživanje pokazuje da držanje partnera za ruku tijekom prisjećanja emocionalno teških događaja možda ne smanjuje bol odmah, ali može utjecati na to kako ćemo se zbog tih sjećanja osjećati kasnije.
Koliko puta ste spontano uhvatili partnera za ruku tijekom stresnog razgovora, liječničkog pregleda, neugodne vijesti ili jednostavno dok šetate? Ta mala gesta najčešće djeluje potpuno svakodnevno. No znanstvenici sve više otkrivaju da dodir osobe kojoj vjerujemo može imati puno dublji psihološki učinak nego što mislimo.
Kako piše Psychology Today, ranija istraživanja već su pokazala da držanje partnera za ruku tijekom fizički bolnog iskustva može smanjiti doživljaj boli. Novo istraživanje otišlo je korak dalje i pokušalo odgovoriti na pitanje može li sličan učinak postojati i kod takozvane socijalne boli, emocionalne patnje povezane s odbacivanjem, gubitkom, prekidom odnosa, tugom ili osjećajem napuštenosti.
Što se događa kada se prisjećamo bolnih događaja?
Istraživači su sudionicima dali zadatak prisjetiti se događaja iz vlastitog života koji su u njima izazvali snažne negativne emocije – primjerice povrijeđenost, ljutnju, tugu, odbacivanje ili osjećaj napuštenosti.
Tijekom prisjećanja neki su sudionici držali partnera za ruku, dok su u drugoj situaciji držali predmet koji se mogao stiskati, odnosno lopticu za stiskanje.
Znanstvenici su zatim pratili koliko su sudionici emocionalno patili u trenutku prisjećanja, ali i što se događalo kada su se istih uspomena ponovno prisjetili otprilike tjedan dana kasnije.
Rezultat je posebno zanimljiv.
Držanje partnera za ruku nije značajno smanjilo emocionalnu bol odmah tijekom prisjećanja. No tjedan dana kasnije ljudi su osjećali manje emocionalne nelagode kada su se prisjećali događaja koji su prethodno proživljavali držeći partnera za ruku.
Drugim riječima, učinak možda nije trenutačan, nego se može pokazati naknadno.
Može li dodir promijeniti način na koji pamtimo bol?
Jedno od mogućih objašnjenja povezuje se s procesom koji psiholozi nazivaju rekonsolidacija sjećanja.
Kada se prisjetimo nekog bolnog događaja, sjećanje se ponovno aktivira. U tom trenutku ono nije nužno potpuno nepromjenjivo može se povezati s novim iskustvima i emocionalnim informacijama.
Znanstvenici zato pretpostavljaju da bi siguran i ugodan fizički kontakt s bliskom osobom tijekom prisjećanja bolnog događaja mogao unijeti novo iskustvo u staro sjećanje. Umjesto da se ponovno aktivira samo osjećaj povrijeđenosti, odbacivanja ili tuge, sjećanje se može povezati i s osjećajem sigurnosti, podrške i bliskosti.
To ne znači da će držanje za ruku izbrisati traumatično ili bolno iskustvo. No moguće je da s vremenom promijeni emocionalni „naboj“ koji uz njega povezujemo.
Ipak, ne treba očekivati čudo
Autori istraživanja naglašavaju da je potrebno još istraživanja kako bi se utvrdilo koliko je ovaj učinak snažan i koliko dugo traje.
Još nije poznato može li se ovakav pristup koristiti kao dio psihoterapije niti može li imati značajan učinak kod ozbiljnijih emocionalnih problema. Za sada je riječ o zanimljivom znanstvenom nalazu, a ne o zamjeni za stručnu pomoć.
Ipak, poruka istraživanja je jednostavna i ljudska: dodir osobe kojoj vjerujemo možda našem mozgu daje dodatni osjećaj sigurnosti upravo onda kada se suočavamo s nečim bolnim.
Kako navodi Psychology Today, istraživanje otvara zanimljivo pitanje može li partnerova blizina pomoći ne samo kada nas nešto fizički boli, nego i kada nas bole uspomene.
Zato sljedeći put kada nekoga koga volite uhvatite za ruku, možda vrijedi na trenutak zastati. Ta mala gesta možda nije samo znak nježnosti. Moguće je da našem umu i tijelu šalje poruku: nisi sam.
