Povjesničarka Vlatka Vukelić kaže kako je ustanak 27. srpnja 1941. pratio je val etničkog čišćenja i progona hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Povjesničarka dr. sc. Vlatka Vukelić objavila je opsežnu analizu događaja vezanih uz ustanak od 27. srpnja 1941., u kojoj iznosi tezu da je na području jugozapadne Bosne i istočne Like, uz oružanu pobunu protiv vlasti NDH, započeo i sustavan val nasilja nad hrvatskim i muslimanskim civilnim stanovništvom.
U radu autorica opisuje političke i vojne okolnosti ljeta 1941., navodeći da su se na tom prostoru zajednički djelovali pripadnici Komunističke partije Jugoslavije i srpski nacionalistički elementi, odnosno četničke skupine. Prema njezinoj analizi, među pobunjenicima su postojale ideološke razlike, ali su tijekom napada na hrvatska i muslimanska naselja djelovali koordinirano.
Vukelić smatra da način na koji su provođeni napadi, masovna ubojstva civila, spaljivanje sela i protjerivanje stanovništva upućuje na provođenje etničkog čišćenja s ciljem trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s tog područja.
Autorica detaljno opisuje događaje u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Brotnji, Boričevcu, Krnjeuši, Kulen Vakufu i drugim mjestima. Navodi kako su među žrtvama bili žene, djeca, starci, katolički svećenici i predstavnici tadašnjih vlasti NDH. Posebno se osvrće na stradanje hodočasnika kod Drvara, pokolj obitelji Ivezić u Brotnji, zločine u Bosanskom Grahovu, spaljivanje Krnjeuše te progon stanovništva Boričevca.
“Kronologija uništenja nesrpskih naselja od strane ove etnički homogene grupe započinje 26. srpnja 1941. godine prvim oružanim sukobom kod željezničke postaje Pasjak u blizini Drvara. Tom su prigodom „ustanici“ iz zasjede napali automobil u kojem se nalazio bojnik Ferdinand Konrad sa suprugom i zapovjednikom natporučnikom Josipom Fragnerom, koji su bili u posjetu 2. domobranskoj satniji u Drvaru. Bojnik Konrad i njegova supruga ubijeni su na licu mjesta, što je poslužilo kao uvod u opći napad koji je uslijedio sutradan, 27. srpnja. Srpski „ustanici“ su u koordiniranoj akciji zauzeli Drvar, Rmanj, Manastir, Grkovce i Potoke, te opkolili Bosanski Petrovac i Kulen Vakuf.
Prve žrtve u Drvaru bili su drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor i njegovi župljani, hodočasnici koji su se vlakom vraćali s organiziranog hodočašća crkvi sv. Ane na Kosovu Polju kod Knina. „Ustaničke postrojbe“ zaustavile su vlak u blizini mjesta Trubar, oko 18 km udaljenog od Drvara, izvele župnika Nestora i oko 300 hodočasnika iz vlaka te ih masovno likvidirale, a njihova tijela bacile u prirodnu kršku jamu Golubnjača. Osim navedenog zločina, razmjere brutalnosti prema stanovnicima Drvara potvrdio je istaknuti član KPJ Ante Mile Krvavica, koji je u poslijeratnim svjedočanstvima priznao da su lokalni „ustanici“ pod vodstvom Mane Rokvića (kasnijeg četničkog vojvode Dinarske četničke divizije) uhvatili 89 hrvatskih radnika Tvornice celuloze te ih zajedno s članovima obitelji žive bacili u užarene tvorničke kotlove za celulozu. U samom Drvaru i neposrednoj okolici evidentirano je najmanje 240 civilnih žrtava, a primjenom strategije „spaljene zemlje” župa Drvar potpuno je izbrisana.
Istovremeno, pod vodstvom Srbina Brane Bogunovića, ustanici u Bosanskom Grahovu i okolnim hrvatskim selima (Mali i Veliki Obljaj, Luke, Korita, Ugarci, Uništa) ubijaju više od 100 Hrvata (za 93 žrtve vlasti su kasnije utvrdile identitet), uključujući i župnika Jurja Gospodnetića koji je divljački mučen i pečen na ražnju. Žrtve su ubijane na pragovima svojih kuća, dok im je imovina sustavno opljačkana i zapaljena.
Najteži primjer etničkog čišćenja u Lici dogodio se 27. srpnja u malom selu Brotnju (općina Donji Lapac). Srpski ustanici (četničko-gerilski elementi) tzv. „Ličkog bataljuna Drvarske brigade“ zatočili su i odveli do jame Dabin vrh (Dabina jama) 55 civila Hrvata katolika koji nisu pružali nikakav vojni otpor. Od 55 žrtava, čak njih 37 je pripadalo obitelji Ivezić. Struktura žrtava koje su bile isključivo žene, starci i djeca (najmlađi Jakov imao je samo 2 godine, a najstariji Luka 82 godine), dokazuje da je jedini kriterij za njihovu likvidaciju bila etnička i vjerska pripadnost. Mnogi su u jamu bačeni živi, a bacanje u krške ponore postalo je sustavna metoda kojom su počinitelji pokušali sakriti razmjere pokolja.
Sljedećeg dana, 28. srpnja, borbe se šire prema selu Boričevac nedaleko od Kulen Vakufa, gdje je oko 300 srpskih pobunjenika opkolilo mjesto. Zarobljeni vojnici i civili odvedeni su u improvizirani logor u Dukića gaju pod zapovjedništvom Save Kasuma, gdje su podvrgnuti brutalnim mučenjima i saslušanjima. Stanovništvo Boričevca, svjesno sudbine susjednog Brotnja, pobjeglo je u masovni zbjeg prema Kulen Vakufu. Kulminacija ovog vala razaranja dogodit će se 9. i 10. kolovoza u pokolju u Krnjeuši i susjednom selu Vodenica (kod Bosanskog Petrovca). Ustanici su u Krnjeuši masakrirali preko 240 civila Hrvata, živog spalili župnika Krešimira Barišića u župnoj crkvi te likvidirali obitelj lokalnog načelnika Ivana Matijevića (suprugu, dva sina i tri kćeri). U Vodenici je 50 civila povezano i bačeno u ponor. Sva nesrpska sela na ovom potezu sustavno su zapaljena i uništena kako bi se trajno izmijenila etnička slika područja i onemogućio povratak preživjelih”, navodi Vukelić.
Prema Vukelić, posljedice tih događaja bile su masovni zbjegovi stanovništva prema sigurnijim područjima. U radu donosi niz arhivskih dokumenata koji, kako navodi, svjedoče o velikom broju prognanika, organiziranju prihvatnih centara, zdravstvenoj skrbi te zbrinjavanju ratne siročadi u domovima i udomiteljskim obiteljima diljem tadašnje Hrvatske.
Poseban dio rada posvećen je sudbinama djece koja su preživjela pokolje. Na temelju kartona Ministarstva udružbe autorica rekonstruira pojedinačne životne priče djece iz Brotnje, Boričevca i Krnjeuše, prateći njihov put od izbjegličkih centara do dječjih domova i udomiteljskih obitelji. Navodi kako su mnoga djeca ostala bez roditelja, a dio njih kasnije je preminuo od posljedica bolesti i ratnih uvjeta.
Vukelić također tvrdi da su nakon Drugog svjetskog rata stradanja hrvatskih i muslimanskih civila na tom području bila sustavno potiskivana iz javnosti. U radu iznosi tezu da su poslijeratne vlasti selektivno evidentirale ratne žrtve, zabranile povratak dijelu prognanog stanovništva te time, prema njezinim riječima, provele svojevrsni damnatio memoriae nad stradalim zajednicama.
Autorica zaključuje da su događaji iz ljeta 1941. izazvali dugotrajne demografske i društvene posljedice na prostoru Like i jugozapadne Bosne te poziva na daljnje istraživanje arhivske građe i cjelovito utvrđivanje svih civilnih žrtava bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost.
U radu se navodi kako je cilj istraživanja rasvijetliti sudbinu stradalih i prognanih civila te otvoriti prostor za daljnju znanstvenu raspravu o događajima koji su uslijedili nakon 27. srpnja 1941. godine.
Cijeli tekst možete pročitati na heretica.com.hr na linku OVDJE.
