Sisački biskup Vlado Košić predvodio je misno slavlje na Stepinčevo u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca u Budaševu, poručivši da je blaženi Stepinac trajni svjedok nade, mučenik i kompas hrvatskog naroda.
U homiliji je istaknuo da se Stepinac nikada nije odrekao vjernosti Crkvi i Papi, odbivši komunističke pritiske da Katoličku Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima, naglasivši kako je time sačuvao identitet vjere i naroda. Stepinca je opisao kao čovjeka koji je „radije izabrao smrt nego popuštanje zlu“.
Biskup Košić osvrnuo se i na, kako je rekao, trajne pokušaje diskreditacije Stepinca, osobito u vezi ratne siročadi u Sisku, odbacujući optužbe i ističući njegovu karitativnu djelatnost, pomoć izbjeglicama, Židovima i djeci tijekom Drugog svjetskog rata.
Govoreći u kontekstu Godine nade i poruke pape Franje Spes non confundit, Košić je naglasio važnost mira, obitelji, mladih i brige za najslabije, ističući da je Stepinac upravo u tim područjima bio snažan primjer.
Homiliju je zaključio opisom Stepinčevih posljednjih dana, istaknuvši njegovu smirenost, molitvu i vjernost do smrti, uz poruku vjernicima da i danas, poput Stepinca, ostanu postojani u vjeri i nadi.
Homilija na Stepinčevo u Budaševu 2026. (objavila Sisačka biskupija)
Vlado Košić, biskup sisački
Homilija na Stepinčevo
Budaševo, župna crkva bl. Alozija Stepinca, 10. veljače 2026.
Dragi vjernici, župljani župe bl. Alojzija Stepinca, dragi hodočasnici,
Danas je blagdan našeg svetog blaženika jer nadbiskup Alojzije je na današnji dan prije 66 godina blago u Gospodinu preminuo, tako da je to danas i njegov blagdan, tj. blagdan njegove proslave i ulaska u nebesku slavu, u zajedništvu svetih.
Premda je završila Godina jubileja 2025. na razini opće Crkve, koja je bila pod znakom nade, u našoj Biskupiji Godina nade traje čitavu ovu godinu do sljedeće pastoralne godine, do jeseni. Stoga bismo mogli o našem Blaženiku danas razmišljati kao o čovjeku nade.
On je doista to i bio. Za svoje biskupsko geslo uzeo je redak Psalma „U Tebe se, Gospodine, uzdam – in Te Domine speravi“ (Ps 31) koji izriče upravo bit kršćanske nade. Mi ne polažemo našu nadu ni u vrijeme, ni u materijalna dobra, mi vjernici ne polažemo našu nadu ni u ljude, nego – u Boga! On je nada naša! Kako kaže stari vers himna na blagdan Uzvišenja Svetog Križa: „Ave crux spes unica – zdravo Križu, nado jedina!“ Kristov je križ jedina naša nada, što upućuje na smisao trpljenja i mučeništvo, a to je upravo iskusio naš sveti Blaženik koji je proglašen blaženim kao biskup i mučenik.
Bio je nevino optužen, bio je blaćen i klevetan – to je na žalost još i danas – bio je suđen na montiranom procesu i osuđen kao „neprijatelj naroda“ i svoju je kaznu izdržavao u lepoglavskoj kaznionici (1946.-1951.) i u krašićkom kućnom pritvoru (1951.-1960.), sve do svoje smrti spriječen u svojoj nadbiskupskoj službi… Do dana današnjega na nj se nabacuju neznalice i mrzitelji Crkve lažima i žele zasjeniti njegov svetački lik, ali on sjaji nevjerojatnim sjajem i sve nas obasjava…
Kao što kaže prvo čitanje, Knjiga Mudrosti (Mudr 3,1-9): On sja kao sjajni nebeski svod… i samo se očima bezbožničkim čini da je njemu došao kraj, kada su ga ponizili mislili su da su ga uništili, nad njim su se iživljavali i mučili ga, i kad je umro srce su mu spalili i tijelo praktički rastočili, ali – on je svojim duhom ostao sa svojim narodom za koji je živio i umro. Volio je dragoga Boga iznad svega, potom katoličku Crkvu i volio je neizmjerno svoj hrvatski narod.
Njegove su riječi: „U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“ No, to nisu bile samo riječi. On je djelima taj svoj narod volio i za njega živio, i za njegovo dobro umro. Nije se bojao trpljenja ni ucjena, nije popuštao pred navalama zloga, on je stajao stamen – kako kaže sveti Pavao u Poslanici Korinćanima: „Stamena je naša nada o vama. Jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe… U sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u sebe nego u Boga.“ (2 Kor 1,3-7.8b-9.12)
On je postao ono pšenično zrno koje je moralo umrijeti, da bi donijelo obilat rod (Iv 12,23-28). “I što je bila izobilnija patnja Kristova u nama, to je veća i utjeha naša“ – kaže Apostol.
Možemo reći kako je Blaženikova velika patnja donijela izobilne plodove milosti našem hrvatskome narodu. I to nikad neće zasjeniti nikakve laži ni klevete, on će zauvijek ostati „kompas“, kako ga je nazvao sv. Papa Ivan Pavao II. na proglašenju blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Bilo je to prije gotovo već 28 godina. I to je bio velik čas zadovoljštine ne samo njemu nego i čitavome našem narodu.
A on je umro za svoj narod, ostao je nepokolebljiv, nije se povinuo zlu, govorio je: „Umrijeti, ali ne popustiti!“ Mislio je pred komunističkim lažima. K tome, njega su htjeli komunisti prisiliti da katoličku Crkvu u Hrvatsku odcijepi od Rima, od Pape. Za to su bili spremni nagraditi ga najvišim povlasticama. No on je odlučno rekao Ne! Da je popustio, ne bi danas u našoj zemlji bilo ni katolika ni Hrvatske. I zato zna naš narod, njemu duguje za tu veliku žrtvu svoj identitet i svoj opstanak.
„Spes non confundit – Nada ne postiđuje…“ naslov je bule kojom je papa Franjo otvorio Svetu jubilejsku godinu…
Kao znakove nade papa je tada nabrajao:
Zalaganje za mir u svijetu, u ratnim okolnostima suvremenog života
Prevladavanje demografskog sloma otvorenošću prema životu tj. većem broju djece
Mladi koji su nositelji nade i budućnosti
Sve je to podupirao i naš sveti Blaženik: i prije i u samom ratu /WW2 zalagao se za mir, brinuo se za izbjeglice, Caritasom pomagao gladne… on je i prije rata osnovao Odbor za izbjeglice, preko kojega je zbrinjavao uglavnom židovske izbjeglice iz Trećeg Reicha… Za vrijeme rata podupirao je karitativno djelovanje i zbrinjavanje brojne siročadi, izbjeglice uglavnom iz Bosne i Hercegovine, i naš prihvatilište za ratnu siročad u Sisku napravilo je puno dobra, premda je komunistički poslijeratni narativ – koji i danas traje – optužio i tadašnju državu i njega za ubijanje nesretne djece koja su dolazila u Sisak u stanju umiranja zbog bolesti i gladi, no on se nije umorio pozivati na pomoć, zbrinjavanje, udomljavanje… sudjelovali su u tome i svećenici i časne sestre i mnogi vjernici, te tako spasili brojnu djecu… Uglavnom i danas mu to ne priznaju i optužuju ga da je mogao spasiti više, ali bile su ratne prilike… Što su činili drugi, koji nisu spasili nikoga a sada dižu glas i prozivaju njega i Crkvu?
Zalagao se za brojne obitelji, govorio je kako je obitelj važna i nezaobilazna u Crkvi i društvu i kako treba jačati njezinu ulogu…
Mladima se često obraćao i pozivao ih na vjeru i moralno ponašanje, preuzimanje odgovornosti za Domovinu, za obitelj i društvo…
Papa je u toj buli nabrojio sve kojima je posebno stalo do nade: zatvorenike, bolesnike, migrante, starije osobe – djedove i bake… te na poseban način siromahe. Oni žude za nadom, njima je potrebno otvoriti viziju nade. O tome je na poseban način vodio računa upravo naš sveti Blaženik za vrijeme WW2; za vrijeme rata često je govorio: „Samo ne gubiti pouzdanje! Bog nas neće napustiti!“
I danas je nama, braćo i sestre, potreban takav svjedok nade – bl. Alojzije Stepinac. On nas uči da se ni u kojoj nevolji ne damo zastrašiti nego da vjerujemo i svoje pouzdanje stavimo u Boga koji će zaštiti svoje premda dopušta da trpe. Ta ni Sina svoga nije poštedio trpljenja i smrti, ali ga je slavno uskrisio.
I našega će svetog Blaženika Bog uzdići i pred svima pokazati njegovu svetost i slavu. I nas će Gospodin spasiti i neće dozvoliti da trpimo više negoli možemo, a na kraju će nas uzdići i dovesti u svoje vječno Kraljavstvo! Gospodine, ne krati nam ljudi nade!
Neka nas sve nada u Tvoju svemoć i neprestanu pomoć uvijek krijepi i vodi da se ne umorimo svjedočiti za Tebe, i kad je teško, i upravo onda kada nas neprijatelji žele uništiti. Đavao je uvijek onaj koji čovjeka kuša i lažima odvraća od istine, koji ne prestaje navaljivati i mučiti nas da pokleknemo. Ali s blaženim Alojzijem hrabro recimo: „Umrijeti radije nego li pokleknuti pred zlom!“
I Gospodin će nagraditi svojim vremenitim milostima i na kraju vječnim dobrom svoje sluge koji ustraju do kraja: Esto fidelis usque ad mortem et dabo ti coronam vitae! (Otk 2,10) – Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“
U spomenutom Vranekovićem Dnevniku na kraju autor opisuje zadnje dane i samo preminuće našeg svetog Blaženika. Prenijet ću neke važne elemente tog izvješća.
Neprestano je primao malu djecu koji su bili „veliko veselje za Eminenciju“, zadnji put ih je primio u nedjelju, 7. veljače 1960.
Te nedjelje je još mogao slaviti sv. misu, i to mu je bila zadnja sv. Misa, a „toliko puta je rekao da mu je od sve biskupske službe najmilija stvar Misa pro populo – i eto upravo zadnju sv. Misu prikazao je za svoju Nadbiskupiju“ (Dnevnik, str. 830).
Još je te zadnje nedjelje zajedno sa župnikom i časnim sestrama „objedovao kod stola i bio vrlo raspoložen i razgovorljiv, nikome nije moglo pasti na pamet da je svršetak tako blizu“ (831). ipak poslije ručka rekao je župniku da je neobično umoran, tužio se na teško disanje kao i jučer pa odmah legao.
Rekao je da neće više moći u crkvi misiti pa mu mogu donijeti stol iz sestarske sobe kao oltar ili napraviti samo za to oltar. Župnik je u ponedjeljak doveo majstora koji je uredio mali oltar ali na njemu više Nadbiskup nije mogao slaviti Misu pa je ostala „u prvoj njegovoj sobi kao draga uspomena na jednu od njegovih zadnjih želja“ (832).
Liječnici iz Zagreba došli su i dali injekciju za srce i lijekove protiv kašlja… pohodili su ga šogor Mijo Stepinac i četiritgodišnji Josip Šimečki i na pitanje kako je odgovorio: „Sve bu dobro, samo se ne bojati, nego moliti.“ (835).
„Ležao je na povisokom uzglavlju i neprestano upirao pogled u sliku Bogorodice povrh kreveta.“ (ib.)
U 10 sati zatražio je svete sakramente: „Pustite sad injekcije. Idemo ono što je najvažnije: uzmite štolu, sjednice ovdje pa idemo od početka…“ Primio je ispovijed, sv. Pričest i bolesničko pomazanje (835-836). na plakanje sestre Josipe rekao je: „Što plačeš?… za kršćanina nema veće sreće negoli su ovi sveti sakramenti. U ruke Božje, i čega se onda imamo bojati.“ Bila je srijeda… sestre su molile krunicu…
Više je puta ponavljao „Deo gratias“i „Blagoslovljeno ime Gospodnje!“ te „Fiat voluntas tua.“ (837-839)
U 14 sati zatražio je: „Dajte mi onu moju svijeću“. Posljednje što je rekao bile su riječi „Fiat voluntas tua – neka bude volja Tvoja“(839). Tako i mi kažimo, u svakoj zgodi života, zahvalni Bogu za svjedočanstvo ovog našeg velikog svetog zaštitnika.
Amen.
