Piše: Snježana Nemec
Uvijek mi nekako dođe žao kad vidim kako neki ljudi stečeno znanje i talent za pisanje naprosto bacaju, smještajući svoje tekstove na portale, u prostor nevjerojatne isključivosti, gdje urednici misle kako je istina apsolutna i pripada samo njima, i gdje je sve unaprijed poznato i određeno bez, čini se mogućnosti pomicanja granica.
S jedne strane ta tvrdokornost, nepromjenjivost koja ne sumnja, ne propituje, i nema ništa od onog što obilježava stvaranje i izgradnju, a s druge strane kreativci, misaoni i radoznali ljudi koji prije nego nešto napišu naprosto tragaju za tonom, intonacijom, održavaju ritam kako bi na koncu sve bilo zaokruženo, baš onako kako to dolikuje čovjeku od pera, jer pisanje je poput poezije. Posvećeno, sa stilom kao izraz ljudskog duha, koji izvire iz nezadovoljstva sobom i svijetom i koja te razlikuje od drugih.
Dvije suprotnosti, dvije nepomirljive stvari, ili „pomirljive“ samo po ekonomskoj osnovi, u što sumnjam.
U konačnici dolaze oni najvažniji-čitatelji. Čitatelji su ti koji šire glas o napisanom. Kada s takvih portala izdvajaju cijeli tekst autora ili dijelove teksta, na marginama dopisuju komentare, tada govore ne samo o sebi već i o autoru. Za strastvene čitatelje otvara pitanja i zašto podržava tu nepomirljivu suprotnost, promovira pa i neizravno tu prosječnost ili ispod prosječnost. Zašto stvara nepovjerenje kod drugih ili drugačijih čitatelja, i u konačnici zašto se odriče tih istih.
Rijetko kad komentiram razmišljanja koja su su dijametralno suprotna mojem. Ne zbog neuvažavanja tuđeg mišljenja, već zbog bezrazložnog rasipanja energije.
Postoje ti neki ljudi, a nije ih malo, s kojima jednostavno ne možeš razgovarati. Nema tog modusa, ili argumenta koji bi ih potaknuo na razmišljanje o postojanju drugog i drugačijeg. Ne vide i ne mogu da svaki događaj u ovom vidljivom svijetu proizlazi iz ideje u nevidljivom svijetu. Da je promjena jedina postojana. Da se prošlost steže, skuplja, a budućnost rasteže.
Da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u u pravom smjeru. Ono što je ukočeno, da ne kažem zatucano nije dugotrajno, ali dovoljno trajno da drugima izmijene život, nagore.
Prije par dna, nakon dugo vremena vidjela sam psihu. Psihu kao komad zaboravljenog namještaja s velikim ogledalom koja je došla iz austrijskoga njemačkog (Psyche), i pred kojom su gospođe svjedočile estetskoj preobrazbi, a ne odrazu samog čovjeka i njegovih misli i osjećaja. Zrcalo kao simbol istine, znanja i ljepote. Naše kao da je prekriveno prašinom iskrivljenim predodžbama i nerijetko neznanjem.
Mi više ni ne razgovaramo, ne razmjenjujemo mišljenja, ideje, gluposti, viceve već agitiramo. Solimo pamet jedni drugima, mlatimo jedan drugoga po zdravom mozgu ili po onom što od zdravog ostade.
Drski smo, puni mržnje, bahati, nepristojni, neljubazni. Dominantna, gotovo totalitarna kultura sukoba ušla je u sve sfere života. I nije to samo sukob živih. I mrtvi su umiješani. Oživljavamo ih kao žrtve prijašnjih sukoba svakodnevno, tjedno, mjesečno, ciklično.
Ne zbog one strasti koja nas pokreće već zbog državnog „maćehinskog paternalizma“. Ogorčeni, ljuti na sve, a opet navučeni na takvo stanje. Taj nedostatak pokretačke strasti koja donosi promjene podsjetila me na kavu s dr. Semirom Osmanagićem kad se tek počelo pričati o bosanskoj piramidi.
Čovjek je mogao primijetiti nevjerojatnu strast u svakom njegovom pokretu, pogledu, riječima. Čini se kako sve one kritike zbog miješanja teorija i hipoteza s činjenicama nisu bile za njega nimalo zbunjujuće. Na moje pitanje vjeruje li uistinu u ono što govori, rekao je: Zašto mislite da nisam oslobođen svakodnevnih dogmi i matrixa koji nas okružuju.
Ja vas recimo tako doživljavam. Zašto ne i bosanska piramida, pomislih. Pružim ruku Indiana Jonesu iz Visokog i odem.
