Piše: Vlasta Janton
Negdje sam pročitala crticu o starcu koji je došao u jedan centar da mu poprave mobitel, ne radi, kao da je mrtav. Rečeno mu je kako je sa aparatom sve u redu, no on je bio neumoljiv. Sigurno se pokvario, jer, zašto ga onda njegova djeca ne zovu, zašto telefon ne zvoni.
Takva tužna crtica je nažalost svakodnevica u životu mnogih roditelja, očeva i majki koji su svoju djecu podigli, usmjerili prema njima željenom životnom putu, pustili ih iz gnijezda i sada su u tom gnijezdu ostali sami. Prepušteni sami sebi, pomalo zaboravljeni.
Otišli ste od svojih roditelja, osamostalili se, započeli svoje živote, živote sa svojim obiteljima, i ne baš rijetko zaboravili nazvati svoje roditelje i pitati ih kako su, treba li im što. Koliko puta se samo dogodilo da vas je nazvala majka ili otac, samo da vas pitaju kako vam je prošao dan na poslu, jeste li jeli, ili jeste li ozdravili od nedavne viroze, i koliko puta ste zakolutali očima u stilu „Opet me dave starci sa istim pitanjima, dosadni su više“.
Zatim se jedno jutro probudite, i prođe cijeli dan, a i tjedan i nitko vas ne zove. Nitko vas ne pita kako ste, boli li vas što, kako vam je protekao dan. Nitko vas ne pita. A ne pita iz razloga jer taj netko tko je cijeli život o vama brinuo i skrbio više ne postoji, nema ga. Napustio je ovaj svijet.
I sada, kada ste ostali bez onih koji su vas bezuvjetno voljeli, bili podrška u svakoj vašoj teškoj priči, suzi, ili neuspjehu, shvatili ste što ste kraj sebe cijeli život imali a niste znali cijeniti. Nekoga tko je za vas uvijek bio tu kada nitko drugi nije, nekoga tko je zadnju kunu izdvajao za vas, netko tko je noćima strepio dok nije čuo ključ u bravi, nekoga tko je svoju bol i tugu skrivao a na usnama osmijeh namještao. A to može samo otac i majka.
Nemojte da jednog dana dođete u situaciju kako žalite što niste posvetili dovoljno vremena vašim roditeljima, roditeljima koji vas tek sada najviše trebaju. Isto onako kao što ste u svojim ranim danima vi trebali njih. Neka vam ne bude teško okrenuti njihov broj, pitati ih kako su, treba li im što, odnijeti im ručak, odvesti ih kod liječnika, razgovarati o njima važnim stvarima, pokazati im koliko ste zahvalni što su vas izveli na pravi put. Cijenite vaše roditelje, oni su ti zbog kojih ste danas postali ono što jeste. Oni su ti koji su se zbog vas odricali mnogo stvari kroz život, da bi vama bilo dobro, da bi vi bili zadovoljni. Najmanje što možete učiniti je briga za njih, ona istinski topla briga.
Usamljeni su, najčešće zatvoreni u četiri zida, prelistavaju stare korice albuma, oživljavaju sjećanja, smiješe se prebirući po uspomenama. Jer, samo to im je nakon svega ostalo. Dok čekaju vaš poziv ili posjet, televizija im je najbolji prijatelj. Stoga, neka vam ne bude teško, posjetite svoje roditelje, podijelite s njima radost na prošle dane. Dane kada vam je majka za doručak kuhala žgance s bijelom kavom, ili kada ste kada nije bilo ničeg slatkog u kući, jeli mast na kruhu posutu šećerom. Ili kada je snijeg bio toliko velik da se nije moglo do škole, pa bi od veselja nastala cika i vika, grijanje uz toplu peć i šalicu čaja. Majka bi vas utoplila onako mokre, ili kada bi bili neutješni privila u svoje krilo.
Vaši roditelji vas sada trebaju više nego ikad, samo vam to ne žele reći, ne žele vam dosađivati sa svojim željama, nadanjima. Oni samo čekaju. Čekaju kada ćete iznenada pozvoniti na vrata i uveseliti ih svojim dolaskom, pokazati im da su vam još uvijek u životu važni, da cijenite njihovo mišljenje, njihovu kroz život stečenu mudrost.
Previše smo zauzeti odrastanjem, da i ne primjećujemo da i naši roditelji stare. Pazite ih, volite, cijenite, pomozite im…jer jednog dana to više nećete moći.
