Iscrpljena pritiskom da uspije kao fotografkinja, Litsky Li (21) je prihvatila bolju ponudu – dala je otkaz kako bi postala jedna od sve brojnije djece u Kini koje obitelji plaćaju za ostanak kod kuće.
Li sad provodi dane kupujući namirnice za svoju obitelj i brinući se za dementnu baku koja. Roditelji joj daju plaću od oko 835 američkih dolara mjesečno, što je solidna plaća za srednji sloj u manje urbanim dijelovima Kine, a Luoyang to jest u odnosu na Peking, Šangaj, Šenzen…
“Razlog zašto sam kod kuće je taj što ne mogu podnijeti pritisak odlaska u školu ili na posao. Ne želim se intenzivno natjecati sa svojim vršnjacima. Stoga sam se odlučila “izvrnuti na leđa””, rekla je za CNN, koristeći popularnu frazu koja se odnosi na izbjegavanje napornih radnih sati ili intenzivnog učenja za stvaranje što bolje pozicije u karijeri.
Zauzvrat, odlučila se za tradicionalne obiteljskih vrijednosti i jednostavniji život.
“Ne trebam nužno bolje plaćen posao ili bolji život, zadovoljna sam ovako”, dodala je.
Nije usamljena. Niti je nezadovoljstvo ono što pokreće fenomen “sinova i kćeri na puno radno vrijeme”, kako se takvi slučajevi nazivaju na na popularnoj kineskoj društvenoj mreži Douban od kraja prošle godine, kad je trend i zamijećen.
Većina od desetaka tisuća mladih ljudi koji se tako identificiraju na društvenim mrežama kažu da se povlače kući jer jednostavno ne mogu dobiti posao. Uistinu, stopa nezaposlenosti kod mladih (16 do 24) iznosila je čak 21,3 posto u lipnju i to zadaje poveće glavobolje političkim liderima. A ove službene brojke čak su optimistične.
“Stvarna stopa nezaposlenosti među mladima iznosi oko 46,5 posto jer mnogi uopće ni ne traže posao pa nisu u evidenciji. Radije su kod kuće i novac im daju roditelji”, rekao je profesor na Sveučilišti Peking Zhang Dandan.
Razlozi takve situacije zapravo su jednostavni i vidimo ih u mnogim dijelovima svijeta. Mladi imaju manje prilika nego prije, konkurencija je veća nego prije, a i kad nađu posao, on je slabije plaćen nego prije. Prvenstveno jer se na promaknuća i povišice čeka duže. Neke su profesije izuzetak, no one nisu pokretačka snaga ekonomskog lidera kao Kina.
Mladima se više ne isplati raditi slabije plaćene fizičke poslove u proizvodnji, niti im se isplati živjeti sami zbog troškova života koji nadmašuju ono što zarade. Dakle, kao i u drugim dijelovima svijeta.
Samo, kad u Kini, gdje je generacija rođena u 80-ima postavila standard žestokog rada, kompetitivnosti, ambicija i konstantnog “guranja naprijed”, imamo ovakvu situaciju, onda se treba zabrinuti. Jer, kad u svega deset do 15 godina nestaje takav poriv koji je Kinu pretvorio u velesilu, onda ne čudi što se to događa i drugdje.
Očito nešto “ne valja” kad mladi nemaju osjećaj da im se trud isplati. Istovremeno, “bombardirani” su pričama o uspjehu, kriterijima koje moraju zadovoljiti i u svemu tome kad da se od njih traži da mladost jednostavno preskoče.
Psiholozi objašnjavaju da baš zbog svih tih očekivanja dolazi do averzije i gubitka motivacije, odnosno, kontraefekta koji se prelio na cijelu generaciju i ako se nešto ne promijeni na bolje, već u ovom desetljeću bi Kina mogla osjetiti potrese u ekonomskom i općenito gospodarskom smislu, piše N1.
