1. je svibnja,ili maja – viče radnik i ontološki (anti)utemeljuje sam sebe, svoju vlastitu šutnju s tanjurom graha iz Maksimira, Splita… Slike gladnih ljudi u Splitu koji doslovno gaze jedni po drugima kako bi došli do jedne porcije je zastrašujući. I znaš da je siromaštvo, i da je brojka nezaposlenih velika. I svjestan si da ljudi ili gladuju ili su na samom rubu gladi, ali kad vidiš ovakve slike mozak ti stane.
Mogao bi čovjek doslovno plakati u ovoj zemlji stalno. Mogao bi je i topiti suzama nad spoznajom kako je naša politika zasićena po onoj ” u se, na se, poda se“. Kako je društvo zasićeno elektrošokovima, nepodopštinama parazitskih tipova, surfera koji nadolazeći val koriste jedino za svoje potrebe.
Mogao bi roniti one najiskrenije suze nad samim sobom, nad vlastitim narodom koji tumara iznuren, konfuzan, dezorijentiran, emocionalno osakaćen, vapeći za nekom od tehnika alternativne psihoanalize koje na kraju imaju zajednički nazivnik „Tehnika krpanja duše.“
Nad poniženjem i strahom, nad sve manjom nadom kao izrazom samopouzdanja mogao bi suze liti.
Nad svim gadljivostima koje se kriju pod kapom kozmopolitizma, prosvjećenosti i humanizma. Mogao bi suze roniti nad povijesnom spoznajom kako smo oduvijek, pa tako i danas od drugih politički, društveno,vrijednosno, kulturološki usmjeravani i kako nikada svojom rukom svoju povijest pisali nismo, a kako za sada stvari stoje i nećemo.
Potop suzama napraviti nad višegodišnjim neradom, nedoziranim egom i bahatošću političke oligarhije, nad njihovom tehnikom uvjeravanja i pozivanja na ethos, pathos i logos kojom prosipaju svakodnevnu retoriku. Nad psihološkim stanjem već toliko puta viđenog i doživljenog, a posebno nad predizbornim euforičnim i izvan svake kontrole danim obećanjima o nekoj imaginarnoj blistavijoj budućnosti, a na kraju se sve svede na već davno ispisanu spoznaju kako istinoljublje nikada nije bila politička vrlina. Nad činjenicom kako se na hrvatskoj političkoj sceni pojavljuju novi mladi ljudi koji u rekordnom vremenu postadoše klonovi svojih učitelja.
Plakati nad rasprodanim. Nad medijima, i samoprozvanim stručnjacima.
Nad činjenicom kako živimo u simboličnom okruženju u kojem je svima prije svega zajednička komunikacija, a potom kontrola i manipulacija vlastitog ponašanja, kao i ponašanja drugih. Okruženja u kojem su simboli, posebno oni jezični osobni, tajnoviti i poprilično nedokučivi, jer se vrlo često ne mogu racionalno objasniti.
Nad relativizacijom svega i svačega, nad opasnom relativizacijom koju neki publicisti i povjesničari nazivaju i diktaturom. Nad najgorom vrsti “umjetnosti” laganja, prikrivanja, zamagljivanja istine od vlastitog naroda, umjetnika koji ne nude rješenja problema već ih izazivaju. Nad putem koji je u većini slučajeva opasan i nepredvidiv, jer gotovo uvijek vodi u nepoznato.
Mogao bi čovjek ridati nad povijesnom činjenicom o pomirenosti sa sudbinom, nad šutnjom, nasljeđem kako je uvijek netko drugi kriv za naše probleme. Nad sramom koliko je naša samosvijesti o važnosti naše uloge u društvu niska, nad sramom od spoznaje kako se radi o stanju koje nije statično već stanju koje prolazi kroz razvojne stupnjeve. Nad deplasiranim kritikama koje šaljemo politici, a istovremeno bježimo od svoje odgovornosti, nad vlastitim licemjerstvom. Nad nama koji ne znamo kako artikulirati naše nezadovoljstvo, nad vječnim statistima kojima ovlada lijenost, šutnja i strah. Zaplakati i ne prestajati nad šokantnim rezultatima Milgramovog pokusa poslušnosti koji su pokazali kako su svijest i moralna načela koja čovjek ima u odnosu na autoritet u potpunosti zakazala.
Mogao bi, a i ne mora.
