Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Počeo je beskompromisni tjedan. Veliki suprotstavljeni akteri velike rasprave velikog tjedna daju velike crno-bijele intervjue.
Javno mnijenje navodno je sve više protiv ostanka ministra financija. Kako je rezultat sve neodlučniji čitamo sve uravnoteženije analize. No u svemu tome malo je dokaznog materijala, malo načela i malo jasne argumentacije i logičkih izvoda. Racionalnost je na najnižim granama.
A tako dugo dok je rasprava razumna, treba prihvatiti zaključak i djelovati u skladu, a najhrabriji će i učiniti tako pa makar protiv vlastitih uvjerenja za koja će samim činom priznati pogrešnost. Nadajmo se da rasprava neće biti iracionalna kao u slučaju drugog ministra (uzmimo u obzir da je vrijeme poluraspada zadnje dvije HDZ-ove vlade 8 mjeseci, a zadnjih četiri 16 mjeseci (T1/2HDZ=16) pa je upitno tko je čimbenik nestabilnosti u RH od 2003. godine).
Argumente u raspravi treba vagati prema dokazima. Načela prema njihovoj primjerenosti situaciji. I zaključke dosljedno izvoditi iz premisa.
Nasuprot racionalnosti pojavit će se i retorički i stilski oblici, sofističke i erističke smicalice i poštene i nepoštene tehnike raspravljanja, zloporabe procedura i sl. Neka se pojave, jer politika je izraz volje, ali neka ta volja počiva na razlozima, a razlozi na dokaznom materijalu ili nečemu što se isplati procjenjivati kao dokazni materijal.
U protivnom smo osuđeni na još jednu propalu odluku i nemuštu praksu. Uz sve vjerojatne iracionalne elemente, možda će najveću prijetnju predstavljati tzv. fenomen efekta kontrasta u kognitivnom primjeru pri čemu niti onaj perceptivni nije za odbaciti.
Fenomen učinka kontrasta u perceptivnom primjeru i tipu sukcesivnog kontrasta kaže da se neutralno sivi lik percipira kao svjetliji na od sebe tamnije sivoj okolini, a kao tamniji na od sebe svjetlije sivoj okolini, iako je cijelom površinom isti. U standardnoj formi fenomen se objašnjava time da je aktualni stimul modeliran prethodnim stimulom, tj. percipira se razlika u nijansi jednako neutralno sive suprotno nijansi sive koja joj čini okolinu; u slučaju tamnije okoline svjetlijom, a u slučaju svjetlije tamnijom.
Isti fenomen istog tipa, ali u kognitivnom primjeru kaže osoba pojavljuje kao više ili manje X (pri čemu X može biti lijepa, pametna, dobra i sl.) nego što zaista jest izolirano kad ju se simultano procjenjuje u odnosu a različitu osobu koja je više ili manje X, a koja joj prethodi ili koja slijedi za njom. To jest, osoba koja je jednako X izolirano činiti će se više X u odnosu na drugu osobu koja joj prethodi i koja je manje X, a manje X u odnosu na drugu osobu koja slijedi za njom i koja je više X. Taj se fenomen često pojavljuje kod procjene mnogih političara.
Iznenađujuće je da se to ne pojavljuje kod nekih političara koji se bez obzira na to s kim ih se uspoređuje uvijek pojavljuju istima, a s obzirom da je teško naći bolji primjer, čini se da je G. Jandroković dovoljno dobar. Naime, on se pojavljuje kao jednako spretan stranački vojnik i politički karijerist bilo da ga se gleda u odnosu na Sanadera, Kosor, Karamarka ili Plenkovića koliko god glasači i simpatizeri te stranke imali različite percepcije tih ljudi.
Ovu je pojavu teško objasniti, ali moguće je pokušati s hipotezom o tome kako je politički karijerist sposoban svoju ambiciju za karijerom istovremeno zadržati istom, ali ju u nevažnim svojstvima prilagoditi najrazličitijim osobama u odnosu na koje uspijeva u jednakoj mjeri ostvarivati svoj karijerizam.
To bi u kognitivnom primjeru značilo da se takav političar doslovno prikazuje na način da se prilagođava onome s kim ga se uspoređuje i istovremeno uspijeva ostvariti cilj jer se razlika ne može vidjeti. U analogiji s perceptivnim primjerom treba dodati i to da takav karijerist prilagođavajući svoju nijansu sive onoj s čijom ga se uspoređuje ujedno tog čovjeka smješta u kontekst druge nijanse sive koja samu percepciju tog čovjeka mijenja, pa se posljedično i nijansa našeg karijerista mijenja. Karijerist dakle igra dvostruku igru i to vrlo jasno.
Suprotan primjer bi bio anti-karijerist koji se doslovno nikad se prilagođava i suprotan je svima s kojima ga se uspoređuje. Taj za razliku od karijerista koji uvijek opstaje, nikad ne opstaje.
Na koncu primijenimo to, za razliku od naših primjera karijerista ili anti-karijerista, na primjer ministra financija o kojem će se raspravljati ovaj tjedan u saboru.
Vjerojatno je lik i djelo navedenoga biti na tapeti i uspoređivan s drugim ljudima na sličnim mjestima i s drugim postupcima. Ovdje će se biti teško oteti dojmu kako su on kao i njegovi postupci ovakvi ili onakvi u poredbi s primjerice boljima ili lošijima nekih drugih, a otimanje od tog dojma moguće je postići samo time da se ista pravila jednako primjenjuju na sve osim u slučaju opravdanih iznimaka i da se isti dokazni materijal vrednuje jednako bez iznimke.
Svakako će se u raspravi raditi o tome ima li političke volje za njegov ostanak ili razrješenje, tj. izglasavanje nepovjerenja, ali tako dugo dok će ta volja vođena dokaznim materijalom, a ne slijepom samovoljom, zlouporabom stranačke stege, pa možda i protuzakonitim činima ucjene i prisile, kakva god odluka bila treba biti prihvatljiva svima.
U protivnom, svatko ima svako pravo ne složiti se s nedokazanom i iracionalnom odlukom i to pokazati svojim glasom na predstojećim izborima, pri čemu uzmimo u obzir da najveći koji najviše bezrazložno riskiraju mogu najviše i izgubiti na najdulji rok. Ako je tako, neka i izgube. Na koncu sve su to samo nijanse sive, njih 151, a kako je pisao genijalni Beckett „Cijeli sam svoj pasji život proveo u pješčanoj pustinji i ti od mene tražiš da sada razaznajem nekakve nijanse.“.
