Piše: Snježana Nemec
Unijeti ponekad plamen nemira u poredak stvari. Podignuti buru na tu skoro glatku blatnu površinu. Probuditi tromost. Izvesti na čistac čovjeka koji zbacuje sa sebe okove navika. I više je nego potrebno, jer ustaljeni obrazac ponašanja nije ni dobar ni loš sve do trenutka kada postaje toliko jak da nameće svoje vlastite zakone, snažno se opirući svakom pokušaju drugačijeg djelovanja.
No što radi Oliver Frljić? Razbija tabue?! Ukazuje na današnju glupost. Provocira radi samopromocije i unosi ciljani nemir.
Možda od svega navedenog, no toliko je kontroverze u njegovom djelovanju da je teško odrediti. Čitajući njegove izjave sklona sam vjerovati da se radi o ciljanoj provokaciji koja nema baš previše veze sa umjetnošću.
Frljić je tako satkan i umjetnički i politički. Prošle godine s predstavom „Naše i vaše nasilje“ Frljić je izazvao buru i u Beču i Berlinu, u okviru festivala posvećenom 100. obljetnici rođenja Petera Weissa i njegove Estetike otpora u HAU.
Tada je kritičar Von Norbert Mayer iz Die Pressea bio je daleko “najokrutniji”. Frljićevu predstavu okarakterizirao je kao cinizam bez ikakve mjere i smisla, prozvao je jednostavnom i sirovom, te je napisao da djeluje amaterski i dosadno dok pokušava šokirati gledatelje. Mayer napominje da je riječ o “općem napadu na sve”, te da je riječ o “iritantnom kazališnom djelu koje traje predugih 75 minuta, s neugodnim vonjem školskog kabarea”.
Njemački kazališni kritičar Sascha Krieger za predstavu je rekao kako se radi o „ licemjernom plitkom i ogromno nereflektirajućim djelom koje s Peterom Weissom gotovo nema ništa zajedničkoga. Tamo gdje Weiss otkriva i analizira, kod Olivera Frljića ostaje jednostavna propaganda, plitke parole uz crno-bijeli prikaz bez međutonova, tako da je i najotvoreniji gledatelj kad tad primoran prebaciti mozak na stand-by”, piše kritičar.
U jednom intervjuu 2015. godine u Novom Sadu pod nazivom „Dijalozi o scenskom dizajnu Frljić je nadrobio nevjerojatnu količinu nebuloza među kojima su i one o povratku Jugoslavije i komunizma, o tome da su Hrvati izmišljena nacija, o demokraciji kako zlu…(dostupno na you tube.u)
Što reći na ovo? Kada netko suvereno ne vlada razumom, o osjećaju pripadnosti zemlji koja te hrani pa u krajnjem slučaju i potpunom izostanku pristojnosti suvišno je i govoriti. I što reći ovom čovjeku, umjetnikom što se zove – daleko je on od kraljevskog makrosvijeta Shakespearea.
A ono progresivno nagomilavanje gluposti teško da će biti zaustavljeno. Frljiću svidjelo se to nekome ili ne nije mjesto u nacionalnom kazalištu. Za svoje predstave neka osnuje svoje ili potraži mjesto negdje drugdje.
Predstava Olivera Frljića „ Naše nasilje i vaše nasilje“ u okviru 27. Marulićevih dana podigla je ovaj put prašinu ispred i u samom Splitskom kazalištu. Predstava je ponovno pokazala podijeljenost u Hrvatskoj, dvije dijametralno suprotne strane. S jedne strane protivnici Frljića kojeg doživljavaju kao antihrvatski i antivjerski element. S druge strane lijevi „umnici“ kojima čini se ništa nije sveto.
Ni ponizni ni pokorni, ne žele zajednički stvarati zdrave temelje. I ovaj put iz podteksta izjava ili šutnje govore kako prosvjednici nisu objektivni, kako je projekcija vanjskog svijeta u njima, a ne izvan njih. Oni neće i ne žele priznati da je iskrivljena slika njihov problem, da je objektivnost dio ljudske subjektivnosti. Sve ove godine, neovisno o ovoj predstavi pokazali su da sustavno narušavaju dostojanstvo hrvatskog naroda, jer bezobzirno i nedopustivo ulaze u zonu našeg unutarnjeg socijalnog zahtjeva za poštovanjem i vrednovanjem.
I kad bi sve to maknuli sa strane ostaje pitanje što zapravo Frljićeva predstava radi u sklopu Marulićevih dana. Što radi u sklopu kršćanskog humaniste koji je svojim etičkim poukama bio veliki kateheta, odnosno svoj je talent i svoje književno umijeće stavio u službu Bogu i narodu, htijući preko njih doista biti Božje oruđe koje privodi ljude vjeri. To je pitanje.
Gledajući s druge strane prosvjednike i sveprisutnog Keruma ne možeš se otrgnuti dojmu samog čovjeka koji je u potpunosti ovladao pojmom primitivizma, pa i ono što se učini civiliziranim, razumnim i prihvatljivim odbija javnost. Dojmu čovjeka koji zbog neznanja skreće s pravog puta. Čovjeka koji je često blago rečeno nerazuman zato što ne zna i ne razumije. Čiji ego je nefleksibilan, bez unutarnjeg integriteta i zdravih granica. Kolokvijalno gledano predstavljali su sve izvan svijeta zapadne, europske civilizacije, pa čak i izvan svijeta Hrvatske, u kojem plemenski zakon prisiljava pojedinca da se vlada prema njemu, inače će biti sankcioniran određenim kaznama, pa i samom progonu, izbacivanju iz zajednice.
No u Hrvatskoj je nevjerojatna uzročno – posljedična veza za koju, kada govorimo i o sferi umjetnosti politika snosi veliki dio odgovornosti. Svi zajedno daleko smo od civilizacijskog ponašanja i bistrenja istine.
