Kada ste posljednji put osjetili onaj impuls zbog kojega se privijete uz nekoga, osjetite toplinu i sigurnost drugog bića. Kada ste zapravo osjetili potrebu da nekoga prigrlite, čvrsto zagrlite, pogledom razgovarate, ili jednostavno samo osmjehom podarite.
U svijetu sa sedam milijardi ljudi mi postajemo sve usamljeniji, i čini se kako sa svakim novim danom naša usamljenost postaje sve veća i teža, kako nas sve više izjeda i dušu nam osiromašuje. Usamljenost je sve prisutnija, i što je više tu o njoj se sve manje govori, zapravo ona je zadnja o kojoj ćemo progovoriti, jer duboko već zagrizli u ovom emotivnom stanju sami sebi blokiramo misli. Pričat ćemo o raznoraznim problemima s kojima se susrećemo, jadati se, kukati, ali o usamljenosti ćemo šutjeti.
Danas izbjegavamo jedni druge, zavlačimo se u svoje sigurne kutke, putujemo na posao, buljimo kroz prozore, čitamo novine, izbjegavamo bilo koji duži pogled s nekim, jer nije pristojno, a kad nam se netko otvoreno, iskreno obrati, pokaže onu iskonsku potrebu za ljudskim kontaktom mi šutimo, okrenemo glavu, povučemo se još dublje u sebe.
Učinit ćemo zapravo sve kako bi pokazali, dokazali da smo dovoljni sami sebi i da nam blizina drugih nije potrebna. A potrebna je! Interakcija s drugim osobama nam je potrebnija nego što smo najčešće svjesni. Čovjeku je potrebno druženje, razumijevanje drugih, empatija i osjećaj da nekome ili nečemu pripada. U protivnom, bilo da sami okrenemo leđa društvu, ili se društvo okrene od nas, mi ne ostajemo sami već usamljeni u gomili ljudi koja nas okružuje.
Treba li zapravo biti utjeha za bilo koga, pa i za same kreatore globalne strahote kojoj svjedočimo kako se evolucija ne može zaustaviti, kako će završiti s čovjekom kao proizvodom društvenih mreža umjesto sa socijaliziranim bićem. Ne treba, naravno, ali nema ni mjesta čuđenju. Tamo se svi vole, svi su povezani. Sve je tako čisto, uredno. Harmoničan poredak stvari. Što će nam stvaran život. Interakcija smeta kao što sve više i smeta sposobnost očuvanja neke misli dulje od tri sekunde jer traže se drugi poticaji, novi.
Da, društveni uvjeti su takvi da ćemo, htjeli mi to ili ne postajati sve udaljeniji, emotivna distanca će se povećavati, postajat ćemo sve infantilniji, zadržavati pažnju samo na kratko, sve više ćemo gubiti osjećaj suosjećanja s drugima, a vlastiti identitet bit će nam sve poljuljaniji. I dok to ne postignemo, nećemo se smiriti. A odgovornost je naša. Ne možemo je izbjeći, niti je možemo prebaciti na druge. Svojim propustima oštećujemo i sebe i svijet u kojemu živimo.
Dok marljivo radimo na otuđenju i usamljenosti, dok čekamo da se to dogodi, još imamo šanse nekome se osmjehnuti, nekoga prigrliti, zakoračiti izvan granica nametnutog, iako ruku na srce sve je veća mogućnost da taj neko pomisliti kako nismo baš sasvim normalni. No vrijedno je rizika.
Svim čitateljima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! „Ne boj se“
