Piše: Vlasta Janton
Kako „veliki“ postanu manji od malih.
Bilo je to prije dvadesetak i nešto godina. San o jednoj neovisnoj i bogatoj zemlji širio se poput zaraze među narodom, nada u bolje sutra grčevito se borila sa stvarnošću.
Ali, tu su bila obećanja, i to ne mala. Imamo prekrasnu zemlju, bogatu očaravajućom prirodom, more, planine, ravnice, rijeke, svi krajevi Lijepe naše, oku su primamljiv dar.
O potencijalima da ne govorim, bez imalo bojazni slobodno mogu reći da sa inteligentnim vođenjem možemo biti mala Švicarska. Imamo sve, ali baš sve da budemo uspješna i bogata zemlja. Sve, osim onih koji bi nas znali do toga dovesti.
Nekada ekonomski bogata zemlja, prepuna tvornica koje su uspješno poslovale, sada je postala ruševina istih.
Obećanja o tome kako ćemo rasti, razvijati se, biti uspješniji, gospodarski razvijeniji, ostala su samo obećanja. Očito, kao što danas imamo priliku i vidjeti, netko je od takvih obećanja imao koristi.
Ali, to naravno, nikako nisu široke mase, već pojedinci. Tvornice s odličnim poslovanjem, s dugogodišnjim izvozom, s potražnjom na svjetskoj razini, počele su se urušavati, zjapiti prazne. Svaki dan sve više ljudi ostajalo je bez posla, bez nade u bolje sutra. To bolje sutra je postalo nedostižan i dalek san. Sve želje i ulaganja u svjetliju budućnost raspršili su se poput balona od sapunice.
Najednom, kao preko noći sve je počelo propadati, čak i ono za što se mislilo da propasti ne može. Mali čovjek je ostao na cesti, bez krova nad glavom, bez kune u džepu, ali sa itekako velim dugom na računu.
Jer mjesecima se nije dobivala plaća, a računi stižu, poput zlokobne vrane nadviju se nad malim čovjekom i čekaju da mu iskljucaju i to malo života u njemu. Sve što se dalo uništiti, uništilo se.
Banke sjedaju na račune, ovrha je svaki dan sve više i više, ljudi sa djecom ostaju bez ičega.
Do jučer su vrijedno radili, pošteno zarađivali svoj kruh, ne dirajući u nikoga, i na kraju svo breme neuspjeha vodećih ove zemlje srušilo se na njih. Na malog čovjeka. Onog, koji je najmanje kriv za stanje u ovoj zemlji.
Onog koji se najviše dao, trudio, žrtvovao. Onog koji je crnčio od jutra do mraka za crkavicu. Ali doslovno, crkavicu. Ali ni to nije bilo dovoljno, i tu crkavicu mu se trebalo uzeti. Da bi bio zadovoljan onaj koji ih je već nagomilao na tajnim računima u susjednim nam zemljama.
San o Lijepoj našoj ostao je samo san. Jedino to što je ostalo je ljubav prema svojoj zemlji, nju ti ipak nitko ne može uzeti. Voliš tu svoju rodnu grudu, osjećaš poštovanje prema njoj, diviš joj se, i naposljetku znaš da jedino i samo tu pripadaš. To je nešto tvoje, nešto što ti nitko nikada ne može uzeti.
Tvoja zemlja. Ne ljudi koje je vode, ne „moćnici“ koji se bogate na račun malog čovjeka, ne privreda, ne uspjesi u pojedinim granama, već sama zemlja na kojoj stojiš, miris koje te okružuje, ljudi koje voliš. To ti nikada nitko ne može uzeti.
Mali čovjek je mali samo po pitanju moći, po ničem drugom. Nemoćan je da promjeni svijet, nemoćan da išta poduzme u propadanju gospodarstva, nemoćan da se bori protiv nemogućeg. Ali zato je mali čovjek velik po pitanju drugih vrednota.
Ima veliko srce, dušu čistu i neiskvarenu, topao i iskren zagrljaj, oči koje zrače dobrotom i ruka koje ti je uvijek pružena. Koja te čeka ako ti zatreba kada padaš, na isti način kao što je padao on.
Mali čovjek je ovdje pobjednik. Bez obzira što je toliko puta gubio, što je toliko puta pao, mali čovjek je pobijedio. Jer, i dalje ima ono što moćnici nemaju. Poštenje, čist obraz i nesmetani san. Zna da može s mirom zaspati jer nikome nije naudio, nikome uzeo kruh iz usta, nikoga uništio. Zna kako je to kada te unište, jer tako su uništili njega.
Veliki san o velikoj zemlji i dalje je samo san, i dalje je samo mit koji će se pričati generacijama. Jer, tu postoje oni koji vole uništavati tuđe snove. I to samo iz razloga da bi njihov bio bogatiji, veći, bolji.
Ali gle čuda, ne možeš u isto vrijeme stanovati u deset kuća, ne možeš u isto vrijeme voziti deset automobila, ne možeš u isto vrijeme letjeti u najluskuznije destinacije svijeta.
Badava ti sva bogatstva koja si zgrnuo na uštrb malog čovjeka, badava ti sve, jer znam da noću mirno ne spavaš, i ona mala mrva savjesti koja je još slučajno ostala u tebi, ne da ti mira. I kad misliš da si najopušteniji, najmirniji, nisi, jer znaš da sve u čemu ti sada uživaš zbog tebe je netko lio gorke suze i prolijevao kapi i kapi znoja.
Zbog tebe je netko sada beskućnik, zbog tebe sada netko sanja o tome kako je pojesti nešto ukusno, sanja kako je biti u toplome kada je vani najoštrija zima.
Zbog tebe sada scene iz američkih filmova kopanja po kontejnerima i prodavanje plastičnih boca, su postale naša surova stvarnost.
Zbog tebe koji si uništio sve što se uništiti dalo netko ne vidi svjetlo u svom životu. Ali znaš što, i dalje ima čistu savjest.
Bez kune u džepu, ali sa mirom i čistom savješću. Sve ono što ti nemaš. Ali, mali čovjek se ne da. Otporan je on na sve, izdržljiv, postojan. Zna da će i za njega doći dan kada će s ponosom moći reći – Ovo je zemlja o kakvoj sam sanjao.
