Piše: Snježana Nemec
Nemir i nesigurnost su naša raspoloženja u ovom suvremenom društvu. Bezbrojni članovi, nazovimo općečovječanske obitelji tijekom IX stoljeća isprepleli su se neraskidivim nitima. Samo sto godina prije to isto čovječanstvo nije znalo za snažan pritisak socijalnosti.
Samo sto godina prije krah neke krupnije tvrtke koji se odigrao s one strane oceana nije mogao povući sa sobom u propast tisuće ljudi na drugom kraju svijeta. Ljude koji nisu ni čuli da postoji ta tvrtka, koji nisu mogli ni sanjati da njihova sreća ovisi od sudbine nekog njima nepoznatog poduzeća. Nije se moglo ni zamisliti da bi sniženje carine na raž u Rusiji moglo norvešku damu lišiti mogućnosti da kupi skupocjenu haljinu, ili oduzeti komad kruha stranom radniku.
Život je kotač koji se mehanički okreće, i upravo ta mehaničnost je užas suvremenog društva. Sloboda tržišta, konkurencija dovela je do svoje vlastite proturječnosti-do željezne prese pod kojom se koprca slobodna osoba. Sve je obuhvatio kovitlac industrijskog života koji može opstati samo pod uvjetom da se svi društveni slojevi slijepo potčinjavaju ukusima koje je on formirao.
Zamislimo kada bi s visine mogli gledati sve kutove Europe. Kretanje ljudi podsjećalo bi na pravilne mehaničke pokrete marioneta. Svugdje radnici kreću prema tvornicama, milijuni radnih ruku traže zaradu, milijuni strojeva- ogromne rashode. Tu očajničku hajku moguće je zadovoljiti samo izbacivanjem milijardi bala tkanine na tržište, tona hrane….Ovako je davnih dana govorio P.S. Kohan.
Tu smo, gdje jesmo. U svijetu koji se blago rečeno ne može nazvati zdravim. U društvu imanja, okrenutog prema zgrtanju materijalnog, prema moći. U sve većem zaboravu kako postoji i ono što se zove postojanje, i kao takvo postaje nehumano, bolesno, neslobodno i neurotično društvo. U predatorskom svijetu u kojem se društveno vrednovanje svelo na primitivnu i sve manje prihvatljivu percepciju: imati jednako uspjeti. Ako nemaš, danas jednostavno ne postojiš. Jednadžba koja je globalna, univerzalna i koja neminovno snosi posljedice.
Društvo koje samo generira devijantnost. Devijantnost koja malim koracima mijenja društvo, a velikim može i posrnuti. Svijet u kojem se zbog totalnog izostanka vrijednosnog okvira grubo i beskrupulozno napadaju temeljne vrijednosti kao što su zdravlje i život, ali još uvijek bez društvene reakcije koja bi u njihovom slučaju podrazumijevala kaznu.
S filozofskog i teološkog pristupa svijet u kojem oni predstavljaju ljudska bića koja to nisu, jer ljudsko biće postaje osoba tek kada izađe iz individualnog načina postojanja, kada započne živjeti ljubav i požrtvovanost prema drugom čovjeku i njegovoj potrebi, kada prepozna svoje pogreške i mane, i kada se pokaje.
Umiješani u sve i svašta bez jasnoće tko je u što umiješan ili nije, tko stoji iza čega, tko kome podmeće, tko koga izdaje, tko hoda u strahu od koga, tko vreba….. A mi, otvoreni prema svemu. Što od nerazumijevanja, što od neznanja, što od straha i nemoći. Svjesni ili ne, kako biti dobro prilagođen bolesnom društvu nije mjera zdravlja. U borbi s vlastitim razumom. S kastracijskim kompleksom koji ih ohrabruje u vjerovanju kako su (nad)moćni. Naravno, toliko smo već naučili kako pokazivanje i dokazivanje pred samim sobom nije dovoljno za doživljavanje orgazma, stoga im je potrebna potvrda javnosti, publike. A publika smo mi, njihova konstanta koja ne iznevjerava.
Takvo bolesno stanje u „Mislima o moralnim predrasudama“ davno je definirao, prepoznao Nietzsche: „Gubici koje društvo i pojedinci trpe od prijestupnika posve su istovrsni gubicima koje trpe od bolesnih: šire zabrinutost, mrzovoljnost, ništa ne proizvode, troše tuđe prihode….potrebuju uzdržavanje i žive od vremena i snaga onih zdravih. Neka ti zlodusi nadalje žive bilo gdje drugdje, samo ne među ljudima, ako uopće hoće živjeti i ako ne propadnu zbog gađenja nad sobom!”
I tako će biti. Sve sve do trenutka kada ćemo biti spremni rasvijetliti ili promijeniti očigledno.
