Piše: Snježana Nemec
Na svakome je odluka želi li imati djecu ili ne. U to se ne zadire i ne dovodi u pitanje. Međutim, ono što postaje zabrinjavajuće i što otvara temu rasprave su u medijima sve učestaliji tekstovi o razlozima zašto ne imati djecu.
Isti se redovno provlače kroz ispovijesti žena koje žale što imaju djecu, kroz seksizam, kroz demokraciju i pravo na mišljenje, kroz sve prisutnijie- briga me, imam pravo na sve, bez protivljenja.
I točno, ima, i može i hoće, no treba li? Neću se upuštati u teorije zavjere o uništavanju obitelji, o demonizaciji svijeta, o novim, modernim psiholozima, sociolozima, psihijatrima koji govore da prirodni spol uopće ne postoji, i nikad nije ni postojao.
O tome da se samo na jednoj društvenoj mreži ponosno ističe lista od čak 56 različitih spolova. Neću se upuštati, jer teško se hrvati sa nevidljivim, svevidećim, sveznajućim, rođenim iz naših vlastitih mozgova, strahova, obmana koji ostavljaju jasne tragove.
Čudno je ovo uređenje svijeta. S jedne strane život treba učiniti ugodnijim u kojem se ljudima dopušta da žive, a s duge strane tim istim ljudima ne dopušta se da smetaju. Te dvije stvari su u opasnom sukobu.
Čitam kako se pojavljuje ideja (tako je krenulo i s pušenjem) o zabrani korištenja parfema na ulici, jer postoje ljudi kojim su ti mirisi neugodni.
Dakle, ako želim staviti na sebe parfem, ili bolje rečeno živjeti u slobodnom svijetu moram i drugom čovjeku dopustiti da bude slobodan. Ali, s druge strane ti drugi ograničavaju moju slobodu. I kako sad to pomiriti. Nikako, jer sloboda nije ništa drugo nego paradoks.
Pogled kroz prozor. U domovini ništa novoga. „Demokracija“ je u punom jeku. Jutarnji pozdrav akademskoj zajednici. Volim pozdravljati taj fragilan, nikad dovršen politički subjekt koji nije u stanju ponuditi odgovore na društvene izazove, a kamoli anticipirati i kreirati.
Pa, gdje ste lijepi moji? Kako je biti samoživo zavučen u svoje rupe sigurnosti, održavajući se u strukturama moći, konformizmu. Ovo je onaj trenutak kad se uhvatiš da se sviđaš sam sebi (privremeno stanje) i dođe ti da se popneš na klupu i glasno izgovoriš Tinovu „Povijest duša“.
S crkvenog tornja odzvanja zvono. Želim čuti Crkvu. Neka napokon otvoreno progovori o svemu što se događa. O dužnosti države da brine o narodu, ljudima. Neka Kaptol čuje poruku Pape da vođe trebaju ljubiti svoj narod jer „vođa koji ne ljubi, ne može ni vladati“. Neka prema socijalnom nauku služi napokon zajedničkom dobru kao jednom od važnijih djela milosrđa. Ne samo pred izbore. Ne samo kad joj to odgovara.
Pitam se tko uopće više priča viceve o plavušama. Ali, čujem pričaju. Podsjetili su me na konotacije koje su prerasle u opće vrijednosti. Riječ crveno može imati različite konotacije pa su tako komunisti jednostavno – crveni.
Tako je, ili gotovo da je tako i s vicevima o plavušama pa su plavuše glupe i još ponešto. Seksističkih je viceva bilo oduvijek, ali su žene ranije u njima bile čangrizave supruge, dosadne punice, no koliko se sjećam niti jedna od tih kategorija nije patila od manjka sivih moždanih stanica kao danas. U Lijepoj našoj i sami pojam konotacija ima bezbroj – konotacija! Kako god komedija je jednostavan način da budete ozbiljni, kaže Peter Ustinov.
Na televiziji neki film. Dvoje se valjaju u žitu. To je valjda zbog boljeg uroda, a možda i bolje otkupne cijene. Sva sreća da u blizini nije bilo kombajna. Čitam i što znanost govori o izrazu lica. I sad dvojim oko obrva. Ispada da sam prije bila jako misaona i nikada nepromišljena, a sad nešto popustih. Eto, što jedna pinceta učini od čovjeka.
Zove me sin. Pita kako sam. Velim- Eeee, sam da mi je umrijet da se ne ne morate sa mnom patiti! …????? E, dragi moj to ti je posljednji trzaj patetike i staračke manipulacije. Samo da znaš kaj te čeka. Zna on da je potrebno malo ludila da bismo ostali normalnima.
Toliko za ovaj put. Treba krenuti do dućana i kupiti nešto za jelo. Kad smo već kod jela otvorite bilo koju povijest od Herodota do naših dana i vidjet ćete, a pri tome ne izuzmite ni urote, kako se nikad nije dogodio veliki događaj koji ne bi bio začet, pripremljen i određen na gozbama. Ta misao koju je 1876., izgovorio glasoviti gastronom Anthelme Brillat-Savarin vrijedi i danas.
Oko trpeze svoje planove za budućnost kuje svaka naša obitelj kada se dogovara, tuguje ili slavi. To čine i političari, gospodarstvenici i svakojake elite. Što su izabrana jela bolja i maštovitija, to su i događaji važniji i svečaniji.
Kako god Slavija je postala Diona. Diona postaje Dinova- Diona. Dinova-Diona postaje opet Diona, Diona se pridružila Loniji u trgovaču grupaciju Ultragros, nakon što je izašla iz NTL-a pa će otići austrijskom Sparu ili je otišla. Tako to danas ide.
