Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Zašto moja desna ruka ne može darovati novac mojoj lijevoj ruci?
Skoro točno 230 godina nakon subote 13. 02. 1787. ovaj petak 10. 02. 2017. novi je mračan dan hrvatske filozofije. Te je subote preminuo Ruđer Bošković, posljednji planetarno popularan hrvatski znanstvenik i filozof, a ovog petka hrvatska se filozofija još solidnije pozicionirala na svjetskoj karti loših filozofija uvjerena kako je svemirski superiorna, iako je jasno kako će jednog dana neki hrvatski filozof zasigurno nešto dobiti, ali to svakako neće biti krater na Mjesecu kojeg je u čast svojim uspjesima dobio Bošković.
Naime večer prije, 09. 02. 2017., skoro do ponoći u Saboru RH raspravljalo se o povjerenju ministru znanosti koji je igrom slučaja i filozof. Neki su naivno očekivali kako će se kopirati izvrsna praksa prethodnog Predsjednika Vlade RH i rabiti prezentacija zbog složenosti merituma.
No to nije bio slučaj. Jasnoća nije postignuta. A pogreške zastupnika varirale su od nerazlikovanja „katedre“ i „kolegija“, preko nerazlikovanja „nastavnika na kolegiju“ i „nositelja kolegija“, zatim „izvornog znanstvenog članka“, „preglednog članka“ i „stručnog članka“, pa do „plagijata“ i „sitne tiskarske pogreške“.
O tome da međunarodno priznate prakse jasno razlikuju tiskarsku pogrešku i plagijat nema spora.
Mjerila su jasna i to potpada li slučaj pod mjerilo. Neznanje sudionika saborske rasprave o meritumu povjerenja ministru bilo je u šokantnoj obrnutoj proporciji s prosječnim stupnjem njihovog obrazovanja. Čak su i najizvrsniji kao znanstvenici netočno definirali kategorije preglednog i izvornog znanstvenog članka.
Tijekom rasprave spomenuta je i doktorska disertacija ministra za koju je spomenuto kako je plagijat i to auto-plagijat magistarskog rada.
Doktori I. Đikić i J. Zovko u svojoj prijavi Sveučilištu u Augsburgu, gdje je ministar doktorirao, tvrde da je u svojoj doktorskoj disertaciji napisanoj na njemačkom jeziku plagirao 80% svog magistarskog rada obranjenog na Sveučilištu u Zagrebu na hrvatskom jeziku. (http://hrvatska-danas.com/2017/02/10/ivan-dikic-opet-pisao-plenkovicu-trazi-njegovu-ispriku-zbog-izjava-koje-je-dao-jucer-u-saboru/)
Je li to moguće? Bi li to filozof učinio? Bi li doktori tvrdili da je to učinio bez da imaju dokaze? Treba pričekati s vjerom u njemačku preciznost i učinkovitost.
Neki su bona fide mjesecima upozoravali kako je beskorisno ovakve rasprave iznositi izvan kruga struke, nego ih riješiti unutar nje, ako treba i s međunarodnim anonimno odabranim recenzentima slučaja, a sve u pod vidikom održavanja mjerljive kakvoće rada, međunarodno vrednovanih rezultata rada i mjerljivog napretka struke pa samim time i nacije.
Posljedica je ta da je ta tema danas pitanje političke (samo)volje, a ne struke.
Neki su ponovno bona fide upozoravali kako je beskorisno ovakve rasprave vući po medijima, jer će prije ili kasnije postati međunarodna kakvom i jest s objavom članka u časopisu „Nature“.
Ta se internacionalizacija nastavlja prijavom Sveučilištu u Augsburgu kojem nije na odmet spomenuti motto glasi: „Scientia et conscientia“.
Pandorina je zdjelica otvorena i zla su se razletjela. Neugodnost je dvojaka.
Prvo, nesposobni smo stručno, na miru i u tišini rješavati vlastite poteškoće, a u javnost izaći tek sa suvislim odlukama, zaključcima i konkluzivnim razlozima. Drugo, nesposobni smo unutar kruga struke i nacije rješavati poteškoće naše struke i nacije, već pomoć tražimo od tuzemnog politikantstva i spasonosne međunarodne stručne javnosti za koju vjerujemo da je objektivnija od tuzemne što vjerojatno jest.
Što je meritum stvari u pitanju? Sastoji se u razlici između autocitata i autoplagijata.
Citiranje samoga sebe iz prethodnog rada u novom sa svrhom da se novost prikaže kao novost je zabranjeno, jer novosti nema, a ponavljanje stare novosti nije nova novost.
Referiranje na vlastite radove među ostalim relevantnim radovima u standardnoj rubrici „Prethodna istraživanja“ poželjno je jer se lako može utvrditi kontinuitet i rezultat anonimnog autora u području i polju (ta se rubrika nerijetko sastoji od dugog niza prezimena, godina i stranica članaka među kojima nije nimalo lako detektirati autora/e osim dakako bliskim suradnicima i su-stručnjacima kojima to jest lako i koji tada nisu anonimni recenzenti rada).
Autoplagijat je općepoznata situacija, neshvatljivo nepoznata sudionicima saborske rasprave što puno govori o njihovoj stručnosti u svojstvu autora izvornih znanstvenih radova, a koja kaže da je zabranjeno u novom tekstu navoditi ključna mjesta svojih prethodnih tekstova i prikazivati ih kao nova ključna mjesta, dakako bez znaka navoda i pripadajućeg načina referiranja na navedeno mjesto, jer bi se time autoplagijator razotkrio već i pri pokušaju autoplagiranja.
Zbog čega je to zabranjeno? Zbog toga jer se ponavljanjem rezultata rada ne proizvodi nov rezultat različit od prethodnog, a niti se donosi bilo kakva izvorna znanstvena novost što je neposredna šteta. Posredna je šteta još gora, jer se zaokuplja prostor drugih izvornih znanstvenih radova i šteti se ugledu nakladnika, institucija, pa čak i stručnjaka osobno.
Skulpturu njegove je majke Leopoldine izradio Meštrović, a sestru Margaretu naslikao Klimt čija se djela mogu vidjeti u Galeriji Klovićevi dvori počevši od 09. 02. 2017., a on Ludwig Wittgenstein se u jednom od najvećih filozofskih djela 20. st. „Filozofskim istraživanjima“ pitao: „Zašto moja desna ruka ne može darovati novac mojoj lijevoj ruci?“. (FI 268) Ruka u ruku može staviti novac, jedna može napisati darovnicu, a druga priznanicu, itd., ali ne i darovati, jer darovanje je javni događaj, a isto tako i objavljivanje filozofskog članka, obrana doktorske disertacije i promocija doktora znanosti.
Više je izvornosti, umijeća i ljepote u ruci koja na prvi pogled čini rutinsku radnju, nego u ruci prosječnog hrvatskog filozofa „koja sama piše, a o čemu glava ne zna ništa“ i ta desna ruka tu izvornost ne može darovati svojoj lijevoj ruci.
U tom smislu je autoplagiranje zabranjeno, ali ono manifestira ne samo sklonost obmanjivanju, kršenje pravila izvornosti znanstvenog rada, poricanje znanstvenih vrijednosti, nego možda i imanje nekog oblika poremećaja više od jedne osobnosti pri čemu bi jedna osoba krala i prisvajala izvorni znanstveni doprinos druge (F 44.8).
Dakle Ludviže samo bez panike, bit će sve u redu, jer jasno je da tvoja desna ruka ne može darovati novac tvojoj lijevoj ruci, a isto tako isti autor ne može proizvesti novu znanstvenu novost prepisujući svoju staru u svom novom radu.
Sve ovo „urlamo s krovova“ (Mt 10:27) u svjetlu obljetnice smrti zadnjeg planetarno popularnog hrvatskog izvornog znanstvenika, izumitelja i filozofa patera Boškovića 13. 02. 2017. danas, skoro točno 230 godina kasnije.
