Piše: Snježana Nemec
Gubitak posla – „.. u duši ti je sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i vragovi koji su ikada postojali.”
Gdje smo danas? Tamo gdje smo i bili. U Platonovoj totalnoj državi koja sve pojedince pretvara u dijelove ili ćelije organizma, a stalež u svoje organe. U shvaćanju života kao mjesta bez moguće orijentacije gdje sve pada u svim mogućim smjerovima. U vječnoj komunikaciji gdje se jedno govori, drugo radi, a treće misli. I naravno, na nezaobilaznom mjestu gdje opstaju privilegirani koje ne brine ni klinička ni ekonomska depresija, koji ne ostaju bez posla unatoč tome što ne rade ništa. Kojima značenje tržišta rada, važnosti ponude i potražnje zvuči valjda kao neki SF pa ne razumiju, ne mogu i neće da je hrvatsko tržište rada postalo najdepresivnije u Europi. Ne razumiju i neće razumjeti ni brojku nezaposlenih, ni sve veći broj osiromašenih, društveno i socijalno marginaliziranih.
Ni pojmove poput efekta obeshrabljenog radnika koji više ne vidi smisao u traženju posla i odlazi s burze rada. A takvih je u vojsci nezaposlenih i previše koji su odustali od traženja posla, i od sebe samih. Htjeli to ili ne, našli su se i u tjeskobnom odnosu, u prazninama i pustošima na privatnim kartama duše koju iza sebe ostavlja nebriga društva.
I koga je zapravo briga?! Koga je briga što znači svakodnevno si postavljati i životno, i filozofsko pa čak i metafizičko pitanje o smislu. Koga je zapravo briga što znači frustra-uzalud.
Koga je briga što se svakodnevno loviš kako je tvojim bićem, onim što jesi zavladala letargija, mentalno stanje tromosti, ravnodušnosti, praznine. Što zastaješ bez jasne vizije što bi to trebalo napraviti, izreći, bez onog famoznog stanja stalne budnosti i moralne kategorije samopoštovanja i zauzimanja za svoja prava, bez individualne svijesti o vlastitoj posebnosti.
Zbog gubitka posla, hoćeš-nećeš zastaneš, okrećeš se prije nego u potpunoj tišini sjedneš. Nitko ti ne treba, nikoga ne želiš u blizini, jer želiš biti sam sa sobom, imati jedino sebe za sugovornika. Doživljavaš, kako je rekao Hesse: „.. u duši sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Sve bogove i vragove koji su ikada postojali.” Zaustavljaš se u vlastitoj tišini, osjećaš onaj svoj osobni prostor, i u njemu promatraš svoju alegoriju trenutka, trenutka svog vlastitog postojanja. Dani iza tebe, sadašnja tišina kada postaješ svjestan tuđe i vlastite prolaznosti, vječnog trenutka u kojem se događaju pobjede i porazi, sreća i nesreća, život i smrt, trenutak one latinske -Memento mori. Misliš si–nikakav planet se nije sudario sa Zemljom, nije došlo do iznenadne rotacije Zemlje, prošla je „opasnost“ od velikih solarnih oluja, ali ostaje tvoja borba s vlastitim razumom.
I tugom se plaviš, jer ne pronalaziš ono što si nekad imao, na što si navikao, od čega si u konačnici živio. Ali i snagom se plaviš. Snagom svega što ne bi smjelo biti okaljano olakim poricanjem nečeg neponovljivog, nečeg već proživljenog. Pitaš se u tišini – Zašto? U toj istoj tišini sa samim sobom roje se pitanja jedno za drugim, i tko sam, i što sam i što radim ovdje i kako ću dalje? Koji je smisao svega?
A onda u jednom trenutku samoće umirujući glas kao da poručuje – Život je radnja lijepa, neoprezna, nepredvidljiva, iznenađujuća, ali ipak lijepa. Smisao postojanja već je tu. Smisao života više uopće nije tajna. Čemu ova pitanja? Koliko dugo smiješ otupjeti, utihnuti prije nego što se vratiš onome što najbolje radiš, ili otvoriš prostor za neke nove mogućnosti. Ne dugo. Jer sve ostalo dovodi do zbrke uma. Do rascjepkanosti identiteta. Utječe na jasnoću našeg zapažanja i ozbiljno priječi sposobnost rješavanja istih.
