Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Srž poteškoćice s vojnim rokom je u njegovom oglasu.
Prvo, oglas sam je vlastiti sadržaj. Nema ničega iza oglasa. Nema potpisanog dokumenta, odluke, niti točke dnevnog reda, pa čak ni ideje, a o mislima da i ne govorimo.
Drugo, oglas sam je vlastiti primjer sebe kao anti-reklame.
Predsjednik Vlade RH i pola ministara (a.k.a. „The Nedosluživi“) raskokodakali su se o vojnom roku pri čemu su ga kao vrsni športaši, štoviše strijelci bjelodano izbjegli čak i u civilnom obliku.
Ne treba ovdje biti glup pa tvrditi kako čovjek nema pravo na prijedlog u svezi nečega o čemu nema osobno iskustvo, jer to vodi ne samo dokidanju prava npr. muškaraca na prijedloge u svezi npr. ženskih stvari i vice versa, nego i još goroj situaciji u kojoj imanje osobnog iskustva pridonosi osobnoj nesposobnosti pružanja prijedloga čime se hvalevrijedno devastira mit o osobnom iskustvu.
Nasuprot tome što ne treba tvrditi, treba reći i tko ne treba tvrditi, a u svjetlu zaključka o tome tko treba tvrditi.
Naime, Predsjednik Vlade RH zasigurno može, smije, pa čak možda i osjeća da treba razmišljati i imati mišljenje o odmrzavanju dužnosti služenja vojnog roka, ali iz toga bez dodatnih premisa nikako ne slijedi da to mišljenje treba i javno reći, napose ne u situaciji u kojoj je okružen sve vrsnim vojnicima uvježbanim prema NATO mjerilima.
Kako takvih premisa nije bilo, slijedi da ne treba ništa tvrditi, a najmanje izražavati nešto „o čemu se razmišlja“.
Ostavimo se sad „mišljenja“ kako se polako nakupljaju indicije u prilog slutnji kako čovjek ne voli ponosno priznati vlastite pogreške, a što je „tako devetnaestostoljećasto“, pa čak i toga kako voli voditi glavnu riječ i pačati se u posao onima koje je prethodno baš za taj posao osobno zadužio, a držimo se zdravog razuma.
On nam kaže kako bi bilo primjerenije da je ministar obrane održao konferenciju za medije, iskazao prijedlog ministarstva koji namjerava dati na dnevni red sjednice Vlade temeljem procjene geopolitičko-sigurnosne situacije koju bi mogao opisati tijekom konferencije i da je odgovorio na pitanja.
No zdravog razuma očito niti je bilo, niti ga ima.
Čak i da je da anti-reklama bila namijenjena tuzemnoj nadri-desnici, a ponajprije izvan-europskom susjedstvu, ona je tim više bezuspješna, jer jedino što je od nje preostalo je jeka smijeha na račun cijele Vlade RH u kojoj se očito naveliko „razmišlja“ o vojnom roku više nego o trulim oplatama MIG-ova primjerenijih Tehničkom muzeju nego borbenim zadaćama zbog čega se ovdje i radi o izvrsnom primjeru kvalitetne anti-reklame što nas vraća na početak i slutnju o tome kako je sadržaj te anti-reklame ona sama, sasvim precizno govoreći, vlastiti promašaj.
