Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Kako vrijeme prolazi, prošli uspjesi hrvatskih seniorskih reprezentacija u momčadskim športovima su po definiciji sve dalje u prošlosti, ali su i sve više iznimke, a ne pravilo. Teško će se ponoviti košarkaško srebro 1992., rukometna zlata 1996. i 2004. i nogometna bronca 1998. godine.
Svjedočimo prije svega kontinuiranoj i postojanoj eroziji igre, nedostatku trenera i katastrofalnom upravljanju tim športovima (vaterpolo je iznimka zbog specifičnih okolnosti, ali i prisutnosti solidnih do najboljih svjetskih trenera).
Rukometna drvena medalja 2017. godine besprijekorno se uklapa u taj uzorak kontinuiranog osiromašenja igre. Istina, to je osiromašenje usporeno i dugotrajno zbog iznimne pojedinačne kvalitete, a zbog čega se reprezentacije uglavnom i plasiraju na natjecanja, ali je samim time i bolnije. Svoditi uspjeh na individualni doprinos pojedinaca i njime prikrivati neznalaštvo trenera i nestručnost saveza elementarni je idiotizam u momčadskom športu.
Isti predložak ponavlja se u svim navedenim športovima. Idiotski se uspjeh izjednačava s rezultatom i to rezultatom pod svaku cijenu, a ne rezultatom kao posljedicom igre momčadi. Samim time je izostavljen i trener kao glavni tvorac igre momčadi, tvorac uigranosti, racionalnosti, djelotvornosti, estetike i poezije igre, jer čak i krajnje nepoetična igra ima određenu estetiku, ako ništa drugo onda estetiku ružnog, no naše igre čak niti to nemaju.
Posljedično je izostavljeno i vrlo loše upravljanje tim športovima koje je odgovorno za postavljanje trenera od kojih kao da se traži da što manje, a ne da što više rade; ne da budu što bolji, nego što lošiji.
To je predložak u kojem neshvatljivo stasaju generacije i generacije mladih super-nadarenih športaša kojima bi najbolje bilo da što prije napuste hrvatski šport, a ako baš žele, neka igraju za reprezentacije poput Katara, Bahreina, Saudijske Arabije, Egipta i sličnih, jer tamo očito imaju više budućnosti nego u Hrvatskoj.
Na koncu, budućnost svjetskog športa ovisi prije svega o medijima, oglašivačima, sponzorima, športskoj i prije svega farmaceutskoj industriji, ali ne treba zaboraviti niti politiku, jer kako kaže vic s jedne društvene mreže: „Olimpijske igre, Peking 2022., Skok u vis: Zlato (Meksiko), Srebro (Meksiko), bronca (Meksiko)“.
Temeljne stvari su uvijek na djelu kako vrijeme prolazi i smeće se prije ili kasnije pokaže smećem (da za ovu nepriliku parafraziramo autora glazbe i teksta skladbe „As time goes by“ Hermana Hupfelda).
You must remember this, shit is just a shit, the fundamental things apply, as time goes by…
