Piše: Snježana Nemec
Postoje ti neki ljudi koji vlastite praznine popunjavaju tuđim životima. Krvi im se napijaju ne bi li svoju blijedu, anemičnu tekućinu oživjeli. Tu su, neprimjetni, bezlični, ali mukotrpni u svom radu. Kada te dohvate, ne puštaju. Od anatomije ljudskog tijela najbolje poznaju leđa.
Svima je jasno da postoje najmanje dvije simbolične figure. Oni koji vode, ili su se vođama nazvali, i njihovi sljedbenici. Ovi drugi su sveprisutniji. Ovi drugi postali su društvena rak-rana koju sustav tako lijepo njeguje. Osluškuju, prate, i kad procjene sasjeku glavu koja izviri. Ne mora nužno ni izviriti, dovoljno je da postoji. Vrijedni su. Jako. Osjetiš tu njihovu mukotrpnost u radu, jer nije lako biti konspirativan. Rekao bi čovjek da uvijek djeluju kao nečija agentura, no ni to nije nužno. Djelovanje može biti i samostalno, uglavnom ničim izazvano.
Sljedbenici, uvlakači, ulizice su uvijek u nekom sado-mazo odnosu s državom, radnom sredinom, kolegama, s cijelim svijetom. Gdje god stignu preziru sve i svakoga.
Plemenska je to jednoobraznost koja u svojoj ekspanziji dovodi do cijepanja plemena na grupice koje se odrode za neki drugi interes, protivan interesu plemena u kojem su nedugo bili.
Lažu, podmeću, krše sve moguće i nemoguće etičke kodekse, i vremenom kod drugih ostavljaju dojam nastupa s pozicije moći.
S nevjerojatnom sposobnošću ulizivanja i habanja vlastitog morala i samopoštovanja, bez primisli o habanju recimo stolice i mozga, ili možda nekih drugih manje ponižavajućih alata kao puta do uspjeha.
Neugledna društvena skupina koja se zabavlja uvlačenjem u stražnjicu sve do trenutka dok se ne pojavi neka nova, ili trenutka dok ih ova prva ne ugrozi. Malo viša razina mufljuza. Skupina koja uspije uzdrmati i one koji život gledaju kroz ružičaste naočale, frazama i frazemima upotpunjuju živote, lažnim optimizmom od jutra podižu moral. Probude se.
Ljubaznost, poštovanje u odnosu na druge pa i na samog sebe koja čini iskonsku pristojnost i civiliziranost za njih ne postoji. Najvjerojatnije je nikad nije ni bilo, jer kako je to netko rekao – svaka bitanga se može naučiti ponašati pristojno, ostajući u duši gruba i neotesana.
S nedostatkom pristojnosti povezan je i nedostatak osjećaja srama. Nemaju ga. A dobro je zacrveniti se ponekad. Najgore je kad obrazi postanu debeli i zaboravimo da osjećaj srama, svidjelo se to nekome ili ne vrednuje samog čovjeka, i čini ga i odgovornim i moralnim bićem. No, takvi su kakvi su. To je njihov koncept. Koncept, čini se današnjeg uspjeha. I ne više tako kratkog daha.
I kako zapravo s takvim ljudima. I razum i ljubav i ljudskost pred njima ustuknu. Ne možeš se ni maknuti, ne daju ti. Koji god modus primijeniš nema učinka. Ne razumiju, neće, ne mogu.
Preostaje jedino nasmijati im se. Inteligentno. Nasmijati se otužnoj igri apsurda. Nasmijati se sustavu koji ih je takve iznjedrio, jer to je naprosto pitanje stava i protesta protiv ove sveprisutnije pojave i ludila.
