Piše: Snježana Nemec
Ranojutarnja misao. Kako vrijeme prolazi tako ti raste čežnja za prošlim vremenima. A ono je uvijek nekako sretnije i humanije. Ili je to zapravo samo neka nostalgija za izgubljenim vremenom. Ili možda samo za izgubljenim – Ja.
Čitam jutros neki tekst koji valjda jedino mogu povezati s Touretteovim sindromom. Naravno, ne sa onim nasljednim, već sa dobro naučenim, savladanim vokalnim tikovima ( voljela bih vidjeti motoričke). Glupost, zapravo ni spomena vrijedna, što zbog teme, što zbog načina pisanja, ali zasigurno vrijedna da se spomene u kontekstu privilegije.
Puno problema u ovom društvu prouzročeno je lošim sustavom vrijednosti pa tako i naizgled benigno davanje medijski povoljnijeg položaja nekome u odnosu na druge. Gledam u taj medijski izdvojeni, privilegirani prostor i kao da sam u nekoj banci sa ponudom i sloganom – Uživajte u privilegijama na koje imate pravo kao korisnik.
Nalazite se u posebno izdvojenom prostoru koji vam omogućuje da se i sami osjećate povlaštenima. S druge strane drugima neusporedivo boljima se poručuje – Oprostite nemate dovoljno privilegija za pristup ovom prostoru. Bolji ste, ali nepotis, nipote nemate. Znači, do daljnjeg ste u zapečku. Ti isti koji daju prednost često kritiziraju ovu pojavu. Ne znam kako u njihovom, ali u mom svijetu to se zove licemjerje. Prijetvorna himba vrline, nesklad između čina i vrijednosti. Dok se ne uvjerim u suprotno ostajem pri zapaženom.
Kad smo već kod medija, nema više ni intelektualne elite koja bi od novinarstva napravila umjetničku formu. Nema više novinara koji bi napisao – Tiranija nužnosti svoje robove daruje s tri vrste slobode: mišljenjem slobodnim od intelekta, zabavom slobodnom od umjetnosti i orgijama slobodnim od ljubavi, kao što je to napisao Karl Kraus. Čast izuzecima, ali današnje novinarstvo prepuno je pseudo- prosvjetitelja koji nemaju pojma što je to skrb za opće dobro.
Današnji mediji najveći su protivnici javnosti. Zatupljuju gdje god stignu. Vrhunac su sve one emisije u kojima neki tamo modni gurui i sve te „važne“ osobe naše javnosti, i to na svim važnijim TV kućama poručuju javnosti – njihov atitude je da nose kežual aksesoris prilikom branča. Za selebritija je važno da ima personaliti, da pliva u vodama mejnstrima, posjećuje performanse kako one koje su open tako i one koje su klozed i viajp.
Kako kroničan nedostatak i izostanak kredibilne javnosti ne proizvodi ništa drugo osim stanja apatije, tada bi posve logično i prirodno bilo da te iste TV kuće, njihovi ravnatelji, urednici preuzmu vlastiti dio odgovornosti, ili da barem istu odsluže kao glavni akteri u jednoj od tih emisija. Ili u Farmi. Ili Big Botheru. Tako svejedno.
Vijesti prepune neprovjerenih činjenica, neistina i opasnijih laži kao religija gospodara i njihovih robova. Razapinju koga god stignu. Bez pogleda u sebe, svoj odraz, jer bi mogli svašta vidjeti. Njihove obmane postaju naše. Ogrizli u zataškavanju, prikrivanju, prešućivanju zaboravljamo na težinu laži. Zaboravljamo koliko je to vraški težak posao, jer jedna laž vuče drugu. Zaboravljamo kako utječe na nas same, na ljude oko nas, jer laž ne ubija toljagom već se provlači krvnim žilama poput otrova, polako i oprezno (znao je Cankar o čemu govori).
I više ne znaš kad je počela djelovati. Razorna je moć laži. Živa je, ako ne i više koliko i sama istina. I volimo reći i govoriti da je to normalno. Nenormalno prihvaćamo normalnim stanjem. Znate što je danas normalno. Kad u ovom sivilu, jadnim, skučenim životima čujete: Moj život je labirint. Ne mogu naći izlaz. Ali naći ću ga Vidim zeleno. Riječi su to mlađe žene koja se činila kao da stvari vidi s krajnjeg ruba spektra. Teško raspoznatljive riječi osobe s metalnom retardacijom koje su imale svoj smisao, vjeru. Koje su u tražile izlaz i rješenje.
Živimo u vremenu jezive melodije. U otužnoj igri apsurda gdje jedni satiru druge. U vremenu pobjede trenutaka, a ne trajanja. U vremenu nesigurnosti, gdje sigurnost nikad nije bila jača. U vremenu gdje nedostatak rizika ubija svaku strast. Gdje važni događali postaju beznačajni. Gdje prosječnost vlada, a svako prvenstvo se potlačuje. U vremenu gdje i sve ovo napisano postaje bezlično, ugaslo sivo. U vremenu do nekih novih vremena i starih grešaka.
Ograđujem se, utišavam, slušam glazbu. S njom ne sporim. Ništa joj ne mogu. Nemjerljiva je, sveobuhvatna, strašna po snazi. Ne mogu je odvojiti, ne mogu doživjeti kao nešto izvan sebe. Jutro je.
