Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Mediji su četvrti stup vlasti suvremene demokracije i samim time je njihovo djelovanje sastavni dio kakvoće demokracije. Kad se u takvoj situaciji predstavnik medijskih profesionalaca oglasi kritičkim pismom, za očekivati je kako će tema biti važna, činjenično i argumentativno precizno i jasno obrađena i na koncu izvedeni dosljedni i značajni zaključci.
Ako to nije tako, kao što je to danas bio slučaj, onda nije jasno kako takva reakcija doprinosi samim medijima i posljedično demokratičnosti društva. Jasno je samo kako šteti.
S. L., predsjednik HND-a u tekstu pod naslovom „Predsjednica Republike i HRT ponizili su novinare i narugali se građanima“ piše sljedeće: „…prema novinarima i svim građanima Hrvatske…“ i „Novinari, a time i svi građani Hrvatske, nisu dobili ozbiljan odgovor niti na jedno pitanje…“ i to (http://www.hnd.hr/predsjednica-republike-i-hrt-ponizili-su-novinare-i-narugali-se-gradanima). U prve 42 riječi teksta autor sastavno povezuje „novinare i građane“, no nije jasno kakva je to sveza, tj. radi li se o nabrajanju, o konjunkciji, ili možda o pogodbi.
Loša logika
Naslovom se iskazuje nabrajanje ili strože konjunkcija, no teško je odlučiti. Prvi navod je također dvojben kao i naslov. Kako je u oba slučaja teško odlučiti okrenimo se drugom navodu. Riječ „a“ se možda rabi kao korelativ za pojačavanje, kao npr. u „Ako ne želiš, a ti nemoj!“ ili kao sastavni veznik ili u svojstvu implikacije (ako, onda), tj. izraz „ a time“ se rabi kao iskaz uvjeta, kao npr. u „s time da“, ali možda i kao oznaka identiteta. U posljednjem slučaju radilo bi se o skraćenju izraza „samim time“ (lat. „eo ipso“). Teško je opravdati čitanje drugog navoda: „Novinari, a time i svi građani Hrvatske nisu dobili…“ drugačije od: „Novinari, a (korelativ pojačavanja/pogodba) time (skraćeno od samim time) i (sastavni veznik/konjunkcija) svi građani Hrvatske nisu dobili…“.
Što znači takvo čitanje? Znači da S. L. u svojstvu predsjednika HND-a tvrdi da „Ako novinari nisu dobili X, onda niti su građani dobili X“. (Argument dalje opravdava prvi podiskaz, te implicira da iz toga slijedi drugi podiskaz, tj. Ako P, onda Q, P, Dakle, Q). Ovome se može prigovoriti ako se može pokazati da je drugi podiskaz neistinit, tada bi cijela pogodba bila neistinita i načelo zaključivanja pogrešno. To se pak svodi na svakodnevnu situaciju i proceduru koja bi bila istinita i koja bi pokazala da je neistinit drugi podiskaz, tj. „građani nisu dobili X“.
Ključno je pitanje mogu li građani dobiti X, a da novinari ne dobiju X. Čini se da je to moguće, jer je moguće građanima dati X na razne načine kojima se zaobilaze novinari (npr. objavom X-a na službenim internetskim stranicama institucije, snimiti izjavu za javnost, koristeći usluge Hina-e, pa čak i održavanjem konferencije za medije bez mogućnosti postavljanja pitanja). Ako je to moguće, onda je moguće da novinari ne dobiju X, ali da građani dobiju X. Dakako i novinari tada dobivaju X, ali ne „kao novinari“, nego „kao građani“. Ako je i ovo točno, onda S. L. pogrešno zaključuje, tj. koristi premisu koja je netočna, jer pretpostavlja da je jedini način da građani dobiju „odgovore“ taj da im ih posreduju novinari. Ako pak građani mogu dobiti odgovore bez novinara, jasno je da je prva premisa netočna. Iz ove raščlambe drugog navoda, po analogiji možemo jednako protumačiti i prvi navod i naslov. Naime, na sva tri mjesta prvo se navode novinari, a zatim građani. Istina, u naslovu i prvom navodu rabi se sastavni veznik „i“, no tada je situacija još gora, jer je u slučaju konjunkcije vrijedi pravilo konjunkcije.
Slab stil
No možda se prije pogrešnog zaključivanja radi o stilskim figurama, napose nabrajanju, tj. ponavljanju. Stilski je ružno ponavljati iste riječi u istom odnosu čak tri puta u prve 42 riječi teksta, osim ako to nije u službi ponavljanja, a time i naglašavanja. Naglašavanje se pojačava iz navoda u navod. U naslovu imamo „poniženje novinara i ruganje građanima“. U prvom navodu imamo „nedopustivim ponašanje Predsjednice RH (…) prema novinarima i svim građanima“. Konačno, u drugom navodu imamo „Novinari, a time i svi građani…“. Naslov proizvodi netočnu konjunkciju između ponižavanja novinara i ruganja građanima, jer to nije nužno u konjunkciji. Prvi navod u konjunkciju dovodi novinare i građane ne pod različitim, nego pod istim vidikom, tj. pod vidikom „nedopustivog ponašanja“. Drugi navod postavlja još stroži odnos i autor najsnažnije ponavlja isto, jer više nisu „novinari i građani“ pod dva vidika (naslov), niti pod istim vidikom (prvi navod), nego pod vidikom pogodbe, na način da X-a nema građanima, ako X-a nema novinarima. Čemu takav stilski ne previše učinkovit ispad u takvoj formalnoj reakciji, nije jasno, kao niti to čemu bjelodane logičke pogreške?
Ono što je očito jest to da je autor želio nešto napisati protiv Predsjednice, protiv HRT-a i protiv novinara HRT-a, a to je artikulirao time što je tvrdio pretjeranu važnost novinara u suvremenim medijima (predsjednički izbori u SAD-u najbolje su pokazali kako djeluju suvremeni mediji bez posredovanja novinara, napose u dijelu djelovanja putem društvenih mreža koje ne trpe novinare, jer svatko je novinar i samim time nitko nije novinar, što su, kako se čini, previdjele i prekasno shvatile najveće i najutjecajnije medijske kuće u SAD-u). Medijska vlast i dalje je četvrti stup demokratske vlasti, ali više nije isti, nego je na neki način sad i sam puno demokratičniji, iako prosječno više nepismen, činjenično neprovjereniji i načelno nestručniji. Posljedica toga je da autor u ime kolega iskazuje uvrijeđenost, jer je struka navodno zaobiđena, pa ponižena, a samim time tvrdi da se Predsjednica RH narugala i svim građanima.
P.S.
Molio bih autora da ne govori u moje ime, jer kao „državljanin RH“ impliciran sam u skupini „svi građani RH“, te neka meni prepusti to hoću li štogod doživljavati kao ruganje ili tvrditi da je ruganje građanima, pa i meni. Neka govori u ime onih koje i zastupa potpisom teksta. Mene i moju autonomiju neka ostavi na miru, a neka sebe podsjeti odakle korijene vuče svaka pa i ova heteronomija, bilo zemaljska ili nebeska. Implicitno, ako već nekoga proziva neka ga pravilno imenuje, jer nasuprot svim mojim šašavim osjećajima i raspoloženjima, nisam građanin Hrvatske, jer za to nemam dokaz, ali imam dokaz da sam građanin Grada Zagreba i državljanin RH. Zadnje, neka također autor meni prepusti tvrđenje jesam li ili nisam dobio odgovore od Predsjednice RH, zasigurno mi ne treba njegovo posredovanje, sufliranje, a najmanje dociranje, jer ne znam po kojem bi mi to pitanju mogao docirati? Ako je za slijediti sud njegovih kolega, po novinarskom pitanju zasigurno ne, a po pitanju demokracije, diplomatskih uzusa i kulture još manje, jer ne vidim kako bi to bio stručniji u našem paru nestručnih. Nasuprot rečenom, autor se mogao držati svoje novinarske struke, pa čak navesti i činjenice o diplomatskim procedurama i izvesti određene zaključke i tad bi to imalo smisla. No kako on to nije učinio, ovim tekstom čini najgoru početničku pogrešku, tj. pri kritici govori više o samome sebi, nego o predmetu kritike.
